Odlomak iz evanđelja (Lk 17,11-19) opisuje nam ozdravljenje desetorice gubavaca. Kako bi što bolje razumjeli važnost ovog događaja, potrebno je sagledati širi društveni kontekst vodeći računa o situaciji u kojoj su se takvi bolesnici nalazili u židovskom ambijentu Isusova vremena.

Imati gubu, nije značilo samo biti bolestan, to je značilo nalaziti se u stanju potpune isključenosti iz društva, tako da su mnogi bolesnici od gube, jedva čekali smrt. Gubavci su bili prisiljeni boraviti izvan zajednice, živjeti poput skitnica po špiljama i gudurama, a ako bi se slučajno približili naseljenom području morali su vikati: Nečist, nečist! Sve ovo bilo je vrlo jasno propisano Mojsijevim zakonom: Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: Nečist! Nečist! Sve dok na njemu bude bolest neka nečistim ostane, a kako je nečist neka stanuje nasamo, neka mu je stan izvan tabora (Lev 13, 45-46). Uz ovu isključenost iz društvene zajednice, guba je smatrana Božjom kaznom. Sukladno takvom načinu razmišljanja, sam gubavac se smatrao prokletim od Boga.

U odlomku iz Lukina evanđelja nailazimo na sve ove elemente: desetorica gubavaca nalaze se izvan naselja, ne usuđuju se približiti Isusu, već mu izdaleka viču da im se smiluje. Isus ne čini odmah čudo, već ima zapovijeda da odu i pokažu se svećenicima (svećenik je onaj koji je gubavca pošto bi ozdravio, ponovno uključivao u društvenu zajednicu). Čudesno ozdravljenje događa se za vrijeme njihovog hoda prema svećenicima. Vidjevši da je ozdravio, jedan od ove desetorice prekida hod i vraća se natrag k Isusu. Kod ovog čovjeka, još k tome stranca, Samarijanca, radost zbog ozdravljenja, radost zbog povratka u život i društvenu zajednicu, prevladala je nad pukim izvršavanjem Zakona. On je u sebi osjetio nutarnji poriv da se vrati natrag k Isusu, prepoznavajući u njemu puno više od ozdravitelja. Baca se ničice pred njim, izražavajući na taj način poklonstveni stav koji se iskazuje samo Bogu.

Devetorica gubavaca, židova, u činu svog izlječenja nisu prepoznali Mesiju, a ovaj stranac, Samarijanac je. Da se kod njega radi o iskrenoj i autentičnoj vjeri vidljivo nam je iz Isusove rečenice: Idi, vjera te tvoja spasila  (Lk 17,19). Devetorica židova bili su ozdravljeni, dok ovaj Samarijanac biva spašen. Razlika je ogromna. U prvom slučaju riječ je o tjelesnom ozdravljenju, u drugom o totalnom preobraženju, izvanjskom i nutarnjem, riječ je o obraćenju.

Nad ovim događajem, koji nam opisuje obraćenje jednog od desetorice, trebali bi se dobro zamisliti. S jedne strane trebali bi dobro promisliti kojoj od ove dvije strane mi u svom hodu za Kristom pripadamo, a s druge strane, kad razmišljamo o ovom događaju, ne bi nam trebala toliko čudnom zvučati Isusova rečenica: Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji (Lk 18,8).

 

AB