Isus nikada ne osuđuje grešnika, prihvaća ga ne očekujući ništa od njega. Svojim riječima i gestama otkriva mu Očevo milosrđe. U ovom neočekivanom prihvaćanju, čovjek se osjeća pozvanim promijeniti život, priznati svoj grijeh, kako bi i sam živio u ljubavi i milosrđu. Samo izlažući se svjetlosti i toplini božanskog milosrđa, čovjek se uistinu osjeća shvaćen, voljen, oprošten, prihvaćen.

Cijela povijest Isusova ovozemaljskog života, povijest je Božjeg milosrđa koje traži i pronalazi čovjeka grešnika. Jedan od takvih primjera donosi nam i evanđeoski odlomak (Lk 19,1-10) koji nam opisuje susret Isusa i Zakeja. Na svom putu u Jeruzalem Isus prolazi kroz Jerihon. Hodeći ulicama Jerihona, zaustavlja se pod smokvom na koju se uspeo Zakej. Zakej je bio carinik, te kao takav nije bio obljubljen od svojih sunarodnjaka jer je surađivao sa okupatorskom rimskom vlašću. Kad se Isus zaustavio ispod smokve na koju se uspeo Zakej, mnoštvo koje se okupilo oko njega, sigurno je očekivalo kako će sad Zakeju održati dobru bukvicu. Međutim Isus postupa drugačije, potpuno suprotno nego što je masa očekivala. Po tko zna koji put svojim suvremenicima, ali jednako tako i nama danas, želi vrlo jasno poručiti da ne osuđujemo svoje bližnje. Zakeju žurno siđi, danas mi je boraviti u tvojoj kući (19,5). Zamislimo samo koliko je bilo razočaranje okupljenog mnoštva jer iz Isusovih usta nisu čuli ono što su očekivali. Oni su već odavno osudili Zakeja i sve njemu slične, te sad očekuju i od Isusa da potvrdi njihovu osudu. Nismo li i mi sami često puta i te kako brzi u prosuđivanju i  osuđivanju drugih? Nismo li sve oko sebe “potrpali” u okvire za koje mi mislimo da im pripadaju? Na svu sreću, Bog u svojoj dobroti i svom milosrđu traži svoja stvorenja. Svima nam Bog upućuje poziv na obraćenje i milosrđe. Bilo bi mudro ne oglušiti se na ovaj poziv. Zakej se nije oglušio: Žurno siđe i primi ga sav radostan (19,6).

Mnogima od nas danas potrebno je obraćenje, potreban je susret s Kristom. Potraga za Bogom je nešto što je upisano u naša srca, nešto što je upisano u cijelo naše biće. Zato će sv. Augustin i reći: Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi. Bogu nije u interesu da se čovjek izgubi na svojim životnim putovima. Čitamo u otpjevnom psalmu: Gospodin podupire sve koji posrću i pognute on uspravlja (Ps 145,14).  Dajmo se dotaknuti od Boga i njegova milosrđa. Siđimo sa raznih smokava na koje smo se uspeli, te dopustimo Bogu da nas u svojoj ljubavi i milosrđu spasi.

 

AB