Kako se bližimo kraju liturgijske godine, tako nam i tekstovi sv. Pisma progovaraju o eshatološkim temama. U odlomku iz evanđelja (Lk 20,27-38) opisana nam je rasprava koju je Isus vodio sa farizejima i saducejima. Ove dvije grupacije, unutar židovstva, nisu se slagale oko teme uskrsnuća od mrtvih. Farizeji su zagovarali uskrsnuće, dok su nešto konzervativniji saduceji bili protiv. Znajući da o ovoj temi Isus ima isto mišljenje kao i farizeji, saduceji mu iznose točno određen slučaj nadajući se da će ga na taj način dovesti u probleme.

Slučaj koji iznose saduceji i te kako je utemeljen jer se bazira na odredbi Mojsijevog zakona (usp. Pnz 25,5). Ta odredba je propisivala da je brat dužan podići potomstvo svom bratu u slučaju da ovaj umre bez potomaka. Saduceji su za primjer uzeli sedmero braće, koji su svi umrli bez potomaka, želeći od Isusa da im objasni čija će ta žena biti u vječnosti, naravno pod pretpostavkom da postoji uskrsnuće. Kao i obično Isusov odgovor je potpuno neočekivan za njegove slušatelje. Oni su vječni život zamišljali kao produženje ovozemaljskog života, međutim Isus, odgovarajući im, daje do znanja da je život vječni drugačiji, bitno različit od našeg sadašnjeg života na zemlji, te da ćemo u Raju svi biti poput anđela (usp. Lk 20,36). Osim ovog tumačenja Isus, citirajući odlomak Tore, želi saduceje navesti na ozbiljno propitkivanje vlastitih stavova o uskrsnuću. Navodi im dio sv. Pisma, koji su oni i te kako dobro poznavali, a u kojem je opisan razgovor između Boga i Mojsija. Bog se Mojsiju objavljuje u gorućem grmu te mu se predstavlja kao Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev (usp. Izl 3,6). Isus potom odlično poentira: On nije Bog mrtvih nego živih, ta svi njemu žive (Lk 20,38). Drugim riječima rečeno, ako se Bog na ovaj način predstavlja Mojsiju, želi reći da tri Patrijarha i dalje žive, te da je život, koji nam Bog daruje, vječan. Stari latini bi rekli: pametnom dosta.

AB