Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske. Ova rečenica nalazi se u središtu evanđeoskog odlomka (Mk 7,1-8.14-15.21-23), koji donosi krajnje ozbiljno Isusovo upozorenje našem načinu vjerovanja, našem načinu življenja vjere. Učitelj vrlo jasno progovara protiv ustaljenog načina razmišljanja i ponašanja, protiv okvira koje smo postavili Bogu, bližnjem i sebi, u kojima  veću važnost pridajemo onom izvanjskom, nauštrb onog nutarnjeg. Vjerski formalizam, koji je očito bio prisutan i u Isusovo vrijeme, niti danas velikoj većini nas koji se nazivamo kršćanima nije stran. Možda smo zaboravili, pa je stoga dobro da nas ovaj odlomak iz Markova evanđelja podsjeti, kako Učitelj nije birao riječi jasno osuđujući svaki oblik tradicionalizma utemeljenog na vjerskom formalizmu.

Ako ćemo iskreno propitati naš vjerski život onda ćemo lako primijetiti da mnoge naše tradicije i “užance”, nemaju velike veze s Bogom, ali i te kako imaju s nama ljudima. Gledajući ovako izvana, često puta se može, bojim se ispravno, zaključiti, kako je naše biti kršćanin, puno više sastavljeno od raznih običaja i tradicija, koje sve više nažalost postaju svrhe samima sebi, nego od uistinu autentične vjere. Da je tome tako dovoljno je samo pogledati broj onih koji slavljenje sakramenta i sakramentala (krštenje, pričest, ženidba, sprovod) doživljavaju kao puki formalizam, ispunjenje nekog običaja i tradicije, a ne kao izričaj življenje vjere. Sami vidimo koliko nas je prisutno na nedjeljnim misnim slavljima, koliko nas je aktivno u župnoj zajednici. Kako se onda ne pitati: Gdje su sva ona djeca i mladi koji su kršteni, pričešćeni i krizmani? Gdje su njihovi roditelji? Gdje su svi oni mladi bračni parovi koji su primili sakrament ženidbe? Gdje su sve te obitelji? Gdje su obitelji svih onih koje smo ispratili u život vječni? Gdje su svi ti ljudi? Gdje su svi ti kršćani? Ova pitanja trebala bi mučiti, ne samo mene kao župnika, već bi trebala mučiti i sve pripadnike naše župne zajednice. Kako možemo izgrađivati župnu zajednicu, kao mjesto življenja zajedništva u ljubavi, a ne pitati se: Gdje su sva ta naša braća i sestre?

Možda će nam kroz brojeve u posljednjih deset godina (2007- 2017) ova naša stvarnost biti jasnija: krštenih: 400, pričešćenih: 322, krizmanih: 485, vjenčanih: 105 i umrlih (ukopani na Boninovu): 200.

Prema ovoj našoj realnosti koju kao župna zajednica živimo, možemo se postaviti na dva načina. Možemo jednostavno citirati Isusove riječi: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene, primjenjujući ih, u svojoj pravednosti, na svu tu našu braću i sestre, te na taj način pokušati “umiriti” svoju savjest, ako je uopće zbog svega nabrojenog i bila nemirna. Međutim, možemo, u otvorenosti prema Duhu Svetom, iznenaditi sami sebe, te napraviti nešto što je puno teže i zahtjevnije, nešto na što smo milošću Božjom koju primamo u sakramentima, osobito krštenja i potvrde, pozvani. Možemo, uostalom i trebali bi, ukoliko uistinu želimo biti svjedoci Krista Gospodina, krenuti u potragu za ovom našom braćom i sestrama. Svaka crkvena zajednica, a osobito župna zajednica u svojoj biti je misijska. To ne znači da trebamo ići npr. u Afriku, kako mi obično, jako površno, shvaćamo misijsko poslanje Crkve. To znači da trebamo krenuti u potragu za ovom našom braćom i sestrama, svjedočeći im, u prvom redu svojim životom, da Isus uistinu jest Krist i Gospodin. Pozvani smo im svjedočiti radost kršćanskog poziva i poslanja, radost biti kršćanin, radost koja se očituje svake nedjelje na našim euharistijskim slavljima. Euharistijsko slavlje ne završava riječima idite u miru, ono tek tada započima. Mi smo oni koji su pozvani i poslani, ovoga puno više postajati svjesni, živeći svakodnevno svoje opredjeljenje za Krista, izgrađujući zajedništvo u ljubavi u našim obiteljima, na radnom mjestu, župnoj, biskupijskoj i društvenoj zajednici. Izgrađivati zajedništvo u ljubavi znači s puno poštovanja, otvorenosti i tolerancije, izići u potragu za onima koji su negdje tu, oko nas, svakodnevno ih viđamo i susrećemo, ali iz raznih razloga, trenutno nisu tu s nama. Zrela kršćanska zajednica, zreli vjernik, onaj čije je srce blizu Bogu, uvijek će u sebi osjećati potrebu svjedočenja Božje ljubavi prema svima, a posebno onima koji su se od Boga i zajednice udaljili.

AB