Odlomak iz evanđelja (Mk 12,28b-34) poziva nas na ljubav prema Bogu, bližnjem i samom sebi. Isus se nalazi u Jeruzalemu, u Hramu, gdje odgovara na razna škakljiva pitanja farizeja, saduceja i pismoznanaca. Jedno od tih pitanja glasi: Koja je zapovijed prva od sviju? U židovstvu je bilo puno zapovijedi i propisa, točnije 613, izdvojiti od svih njih najvažniju, u prvi mah se čini dosta izazovno. Međutim, mladi Učitelj iz Nazareta se ne da zbuniti. Zbog toga i citira svim slušateljima dobro znani odlomak iz Knjige Ponovljenog zakona: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! (6,5). Svakodnevna je ovo molitva svakog pobožnog židova. Međutim Isus se tu ne zaustavlja, on ide korak dalje: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.

Pismoznanac shvaća da ljubav prema Bogu i bratu čovjeku vrijedi puno više od svih paljenica i žrtava koje su se u Hramu prinosile. Isusa se dojmio njegov odgovor te mu je rekao riječi koje bi i svi mi rado voljeli čuti: Nisi daleko od kraljevstva Božjeg?

Ljubiti Boga, što i sami iz svog svakodnevnog života možemo vrlo lako i jednostavno vidjeti, nije lako. Ljubiti Boga, u sebi uključuje izdvojiti vrijeme za Boga, izdvojiti vrijeme za molitvu, kako osobnu, tako i obiteljsku, izdvojiti vrijeme za sudjelovanje u nedjeljnom misnom slavlju. U žurbi i trci, ritmu panike i stresa, koje sami sebi namećemo, te ih svakodnevno iznova nastavljamo nametati, dojam je da smo Boga “pogurali” negdje na margine svog svakodnevnog života. Za sve nekako imamo i nađemo vremena osim za Boga. Pozvani smo čuti jasan Isusov poziv, te vratiti Boga u središte našeg života, dajući na taj način istinski smisao i puninu našem životu. Budimo svjesni da upravo iz ljubavi prema Bogu, proizlazi ljubav prema bližnjemu. Jer kako možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako u isto vrijeme ne ljubimo brata čovjeka s kojim smo možda svaki dan, s kojim dijelimo svoj životni put (usp. 1 Iv 4,20).

Ljubav prema Bogu, koja ne može biti zapovijed, jer je ljubav uvijek slobodna, mora se očitovati u našoj konkretnoj ljubavi prema bližnjem, koja polazište ima u ljubavi prema sebi. To nije egoizam ili narcizam. Ljubiti sebe, znači prihvati se onakvim kakav jesi, svjestan svih svojih vrlina i mana, sposobnosti i ograničenja. Tek kad sebe u potpunosti prihvatimo, onda ćemo moći i bližnjeg svog ljubiti čistom, bezinteresnom, iskrenom ljubav. Bilo bi uistinu lijepo kad bi ovakva ljubav prevladavala u našim međuljudskim odnosima, u obitelji, među kolegama na radnom mjestu, u župnoj ili društvenoj zajednici. Nažalost svjedoci smo, da umjesto ljubavi, u našim odnosima uglavnom prevladava ogovaranje, podmetanje, zloća, ljubomora… Dojam je kao da je ljubav zagušena ovom spiralom mržnje. Unatoč ovakvoj situaciji, pozvani smo, ljubeći istinski Boga, spiralu zla, koja često puta prevladava u našim međusobnim odnosima, pretvarati u spiralu ljubavi i dobrote. To nije niti malo lako ni jednostavno, ali to je jedini put kojim se kroči prema Božjem kraljevstvu. Ljubavi ne treba puno, treba samo šačica onih koji će svim pokazati da se može drugačije. Na zlo koje nam netko čini, najbolje ćemo odgovoriti iskrenom i angažiranom ljubavlju. Činimo dobro jedni drugima. Svatko od nas u sebi posjeduje radost i ljepotu Ljubavi. Dopustimo joj da se izrazi, dopustimo joj da postane naš put. Bog je Ljubav.

AB