Onaj tko ima povjerenja u Boga, u njemu pronalazi sreću i spasenje, za razliku od onog koji, udaljujući se od Boga, ide u susret vlastitoj propasti.

Kako i na koji način je moguće ostvariti sreću u Bogu? Isus nam daje vrlo konkretan odgovor. Potrebno je strpljivo podnositi siromaštvo, glad, suze, plač, progone, jer u svemu onome što nas u životu zadesi, u svemu onome što proživljavamo, Bog je onaj koji je zajedno s nama. Bog sudjeluje u svim našim radostima, kao i u svim našim nevoljama. Već sad, ovdje, blažen je svaki onaj, koji sve trenutke koji ga u životu zadese, kako one dobro, tako i loše, živi pouzdajući se u Boga i njegovu volju.

Ukoliko uistinu želimo u svom životu ostvarivati svoj krsni poziv i poslanje, onda bi i te kako ozbiljno trebali doživjeti upozorenje proroka Jeremije: Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka, on je kao drač u pustinji.  Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku. Drač je beskorisni žbunj, koji raste u kraju koji oskudijeva vodom. Za razliku od njega, stablo koje raste u blizini vode, donosi rod u obilju. U svom životu trebamo jasno razlikovati što znači živjeti stavljajući u središte svog života sebe i svoje vlastite potrebe ili kako to kaže prorok Jeremija, živjeti uzdajući se u čovjeka, te što znači u svom životu ostvarivati kraljevstvo Božje, odnosno stavljati svoje pouzdanje u Boga.

Između blaženstava koja su nam zapisana u Matejevu i Lukinu evanđelju, već na prvi pogled uočavamo neke razlike. Dok kod Mateja nalazimo osam blaženstava, kod Luke ih imamo četiri, ali su nadopunjena sa četiri vrlo jasne opomene, sa četiri “jao”. Blaženstva kod Luke, za razliku od Mateja, upućena su onima koji su već odlučili slijediti Učitelja i Gospodina. Onaj tko je izabrao slijediti Isusa, onaj tko je sakramentom krštenja pozvan na nasljedovanje Krista Gospodina, ne bi ni na što u svom životu trebao biti navezan. Isusov učenik, svatko onaj koji je kršten, ne bi trebao težiti za materijalnim bogatstvom, slavom, čašću, moći. Možda se pitamo zbog čega i što ima loše u tim težnjama? Sve ove težnje, dajući nam lažnu sigurnost, vrlo lako nas dovode do toga da postanemo oholi. Čine nas bahatima, jer vrlo lako sami sebe uvjerimo kako smo bolji i važniji od drugih. Zaokupljeni sami sobom, postajemo neosjetljivima na potrebe drugih.

Blaženstva nam, na našem hodu u vjeri, žele biti ozbiljna opomena da se uozbiljimo, te da svoj život i izbore koje svakodnevno donosimo, temeljimo na ljubavi prema Bogu i bližnjem.

AB