Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre ostaje samo, ako li i umre donosi obilat rod (Iv 12,24). Dogodilo se upravo ovo. Isus, Božje pšenično zrno, umire pod svom težinom grijeha svijeta, ali u njegovoj smrti sadržana je sva snaga Božje ljubavi, koja se oslobodila, te se u zoru prvog dana u tjednu manifestirala u Kristovu uskrsnuću.

Marija Magdalena, tužna, umorna i neispavana, ranom zorom žuri na grob, misleći da je barem sad, kad je prošla euforija proslave blagdana Pashe, kad su se ispuhali svi oni koji su htjeli pošto-poto vidjeti mrtva ljubljenog Učitelja, vrijeme da se njegovu tijelu, položenom onako na brzinu u grob, u miru i tišini, oda dužno poštovanje i počast. Međutim, kao da nije bila dovoljna sva patnja i bol kroz koje je tih dana prolazila, ne vjerujući svojim tužnim i umornim očima, gleda pred sobom otvoren grob. Nema onog teškog kamena kojim je grob bio zatvoren, a s kojim je cijelo vrijeme hoda od grada do groba u mislima bila zaokupljena. I ne pogledavši u grob, shvativši da u njemu nije Učiteljevo tijelo, otrča natrag u grad potražiti Šimuna Petra i Ivana. Sva u panici diže uzbunu: Uzeše Gospodina iz groba.

Trka i zbrka su možda najbolji opis te zore, prvog dana u tjednu. Učenici, zajedno s Marijom Magdalenom, u trci i žurbi odlaze na grob. Prvi stiže onaj tko je najmlađi, međutim Ivan, što je jako interesantno ne ulazi u grob. Nekako bi bilo za očekivati, onako čisto ljudski gledano, da će ga svladati znatiželja, osobito jer je osobno, za razliku od Petra, svjedočio Isusovu umiranju na križu, osobno je svjedočio polaganju beživotnog tijela u grob. Imajući na umu koliko smo znatiželjni, mi bi vjerojatno na njegovom mjestu ušli u grob, ali Ivan ne ulazi, čeka Petra. Ivan ne samo da nije podlegao znatiželji, već se i prema Petru odnosi sa puno ljubavi i poštovanja. Kako bi se mi u tom trenutku, da smo bili na Ivanovu mjestu, ponijeli prema Petru, veliko je pitanje. Ivan je jako dobro znao da je Petar samo pred par dana izdao Učitelja, pretvarajući se da za njega nikad nije čuo. Znao je da Petar nije bio niti blizu Isusu u najtežim trenucima njegova života, ali je isto tako dobro zna da se Petar pokajao te da mu je Isus oprostio. Ivan ne prebacuje Petru izdaju Učitelja, ne predbacuje mu što se ponio kukavički, on mu, prihvaćajući ga u ljubavi, prašta, jednako kao što mu je i Učitelj oprostio.

Ovaj, možda naoko sitan detalj, koji se to jutro dogodio pred grobom u koji je bio položen Isus, zbog dva razloga je od životne važnosti za život krštenika u zajednici krštenih. Prvi je taj da se, svi mi, članovi Božjeg naroda, trebamo naučiti s puno ljubavi i poštovanja odnositi prema Svetom ocu. Svaki papa je nasljednik svetog Petra, što prestaje biti bilo umirovljenjem bilo smrću. Petru je Učitelj i Gospodin povjerio vodeće mjesto među apostolima, upravo Petra je htio na čelu Božjeg naroda. U svakom trenutku, svi članovi Božjeg naroda, biskupi, svećenici, redovnice i redovnici, vjernici laici, trebaju biti ovog svjesni, te se s puno ljubavi, pažnje i poštivanja odnositi prema Svetom ocu, papi Franji. Drugi razlog zbog kojeg je ovaj detalj koji se dogodio to uskrsno jutro na ulazu u prazni grob bitan, je taj da se svi mi, unutar zajednice krštenika, jedni prema drugima, moramo odnositi na način kako se Ivan ponio prema Petru. Umjesto da jedni drugima predbacujemo, da se međusobno optužujemo, da jedni drugima podmećemo, puno zdravije bi bilo za sve naše zajednice, počevši od onih župnih, da se obasjani svjetlom uskrsne vjere, počnemo drugačije ponašati. Budimo strpljivi jedni s drugima, milosrdni, praštajmo jedni drugima, prihvaćajmo jedni druge, kako bi nam vjera uistinu bila ljubavlju djelotvorna.

AB