Svi vjerujem imamo iskustvo kako je teško druge nasljedovati. Teško ih je pratiti putem kojim idu prema određenom cilju. Osobito teško je nasljedovati Učitelja i Gospodina, međutim to je poziv na koji smo svi mi sakramentom krštenja pozvani. Odlomak iz evanđelja (Lk 9,51-62) potiče nas na promišljanje o izborima koje u svom životu donosimo. Budući da naše živote, u većini slučajeva, odlikuju nestalnost i labilnost, onda nam takvi uglavnom budu i izbori. Isus međutim od nas svojih učenika traži nešto drugo. Traži da budemo ustrajni i postojani. Traži da budemo hrabri i odlučni u izborima koji oblikuju nas same, ali često puta i živote drugih oko nas.

U izborima koje donosimo moramo nasljedovati Isusov primjer. On nije dvoumio, nije bio ni nestalan ni labilan, već je sa svom odlučnošću krenuo na put prema Jeruzalemu, put za koji je jako dobro znao gdje ga u konačnici vodi. Nitko ne kaže da je put nasljedovanja Učitelja lagan. Puno je poteškoća i problema s kojima se svakodnevno susrećemo na tom putu, ali nemojmo zaboraviti da se i sam Gospodin susretao s brojnim zaprekama navješćujući radosnu vijest o Božjem kraljevstvu. Jedan od problema, koji su se često ponavljali, tako da su, vjerujem, i samog Isusa pomalo frustrirali, bilo je nerazumijevanje na koje je nailazio kod svojih učenika. Ponekad je stvarno začuđujuće kako tih dvanaest ljudi, premda su godine proveli uz Učitelja, ništa od njegova nauka nisu shvaćali. Možda bi mi u takvoj situaciji bili još gori od njih, to ne znam i o tome možemo samo spekulirati, ali i u današnjem odlomku iz evanđelja vidimo kako nisu na istoj valnoj duljini s Isusom.

Na putu u Jeruzalem ušli su u neko samarijsko selo. Poznat je spor između Samarijanaca i Židova, vječiti spor između nas ljudi, čiji je Bog pravi, čija je vjera ispravna, čije je bogoslužje ono pravo. Ni dan danas, nažalost, nismo imuni od ovih i sličnih rasprava i podjela. Samarijanci su im jasno dali od znanja da ih ne žele u svom mjestu. Reakcija učenika je rekli bi tipično ljudska, nema veze što su s Isusom proveli svo to silno vrijeme: Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih? Kao da nikad nisu čuli: blago mirotvorcima ili ljubite neprijatelje svoje, molite za one koji vas progone… Evanđelist Luka je sa samo dvije riječi opisao Isusovu reakciju na taj njihov komentar, okrenu se i prekori ih. Ili je Učitelj bio jako strpljiv sa učenicima, ili im je očitao bukvicu koju nam Luka nije zapisao, ili je odustao od bilo kakvih daljnjih tumačenja, svjestan da bez dara Duha Svetog, oni i tako ništa neće shvatit, ma koliko im se on trudio objašnjavati.

U svjetlu Pedesetnice, događaja Duhova koji se tek trebao dogoditi, učenici možda i imaju poneko opravdanje. Pitanje je što s nama koji smo primili darove Duha Svetog? Koje je naše opravdanje? Kako to da i mi danas ništa ili malo toga od Isusova nauka razumijemo, a još manje u djelo provodimo? Sva mudrost našeg hoda i rasta u vjeri sadržana je u odgovorima na ova pitanja. Kad sebi iskreno na njih odgovorimo, kad izbore u svojim životima budemo vršili na temelju tih odgovora, onda vjerujem da ćemo biti korak bliže životu po Duhu.

AB