Dobro nam poznata Isusova pripovijest o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,25-37) u jedno sažima sve ono o čemu trebamo voditi računa u svom svakodnevnom odnosu prema svima onima koji su dio naše životne stvarnosti ili u nju povremeno ulaze. Svi oni su naš bližnji prema kojem trebamo iskazivati ljubav, ne samo riječima već konkretnim djelima, koja neće biti obilježena našim vlastitim osjećajem u određenom trenutku, već stvarnom potrebom bližnjeg.

Susrećući na svom životnom putu ozlijeđena i napuštena čovjeka, naš prijatelj Samarijanac u svom se djelovanju ne zadržava samo na riječima, često puta površne i lažne utjehe. On ovom čovjeku u potrebi daruje svoje vrijeme, daruje mu svoja dobra (vino i ulje), te u konačnici i svoj novac. Bilo bi uistinu jako žalosno kad bi i mi sami, upravo poput ovog svećenika i levita, prolazili pored našeg brata ili sestre u nevolji i potrebi, praveći se da ih ne vidimo. Ne možemo izgrađivati zajednicu krštenika, “spotičući” se pritom o brata ili sestru.

Dok s jedne strane postoji uistinu značajan broj onih koji su spremni sebe, svoje vrijeme, te svoja dobra darovati potrebnima, u isto vrijeme postoji i velik broj onih koji se ne žele uključiti i ne uključuju se u razne karitativne aktivnosti koje se u zajednici događaju. Pokušajmo uložiti ozbiljan trud i napor kako bi smanjili broj “svećenika i levita”, a povećali broj “samarijanaca” unutar zajednice krštenika.

Kao i u nekim drugim situacijama koje su nam u evanđeljima opisane, tako i u ovoj zgodi Isus, svoje slušatelje, želi i malo provocirati. Samarijanac, krivovjerni stranac, za razliku od dvojice uglednih i pravovjernih Židova, svećenika i levita, je onaj koji izvršava odredbe Mojsijeva zakona. I ova, druga bitna poruka današnje prispodobe, trebala bi nam biti i više nego jasna. Kao Kristovi učenici, ne možemo imati predrasude prema određenim grupama i skupinama ljudi, lijepeći spremno etikete drugom. Ne bi smjeli drugog zatvarati u brižljivo, unaprijed pripremljene okvire i sheme, osuđujući ga zbog toga što je pripadnik određenog naroda, religijske ili društvene skupine. Bližnjeg osuđivati, te na sve moguće načine, često puta i vrlo ružno diskvalificirati, samo zbog toga jer se ne slaže s nama, s našim mišljenjem i stavovima, ne može i ne smije biti način ponašanja članova zajednice krštenika, a osobito ne može biti način ponašanja onih kojima je u zajednici povjerena uloga pastira, ukoliko svi zajedno želimo uistinu nasljedovati Učitelja i Gospodina.

Međusobno zajedništvo u ljubavi, unutar zajednice krštenika, možemo izgrađivati samo onda kad drugog prihvaćamo izlazeći mu u susret, ne ograničavajući mu njegovu slobodu nametanjem vlastitog mišljenja ili stava, ne osuđujući i ne prosuđujući ga, njegujući pritom uvijek iskren dijalog u ljubavi. Sve ostalo je od Zloga.

AB