Kad bi ukratko trebali sažeti svetopisamsku poruku današnje nedjelje, možda bi to mogli učiniti rečenicom: Bog pohodi svoje prijatelje. Odlomak iz Knjige Postanka (18,1-10a) opisuje nam posjet trojice tajanstvenih stranaca Abrahamu. Abraham će ih, kako i priliči pravom domaćinu, spremno ugostiti. Ispostaviti će se da ga je posjetio Bog koji se u društvu dvojice anđela nalazio na putu za Sodomu. Svratio je kod svog prijatelja Abrahama, kako bi mu navijestio rođenje sina Izaka, te kako bi Abrahamu pružio mogućnost da ga odgovori od plana koji je imao sa stanovnicima Sodome i Gomore. U ovom posjetu trojice tajanstvenih stranaca Abrahamu, kasnija će predaja vidjeti sliku Presvetog Trojstva. Upravo poput Oca, i Sin se zaustavlja kod svojih prijatelja Lazara, Marte i Marije u selu Betaniji. Bog pohodi svoje prijatelje. Sve da se i ne smatramo Božjim prijateljima, nemojmo se bojati ugostiti čovjeka koji je slika Božja, nemojmo se bojati drugog prihvatiti i činiti mu dobro, jer kako nam napisa autor poslanice Hebrejima: Neki i ne znajući ugostiše anđele (usp. Heb 13,2).

Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti (Lk 10,42). Tijekom povijesti, ova Isusova rečenica, površno shvaćena, unosila je dosta nemira u zajednicu krštenika. Mnogo je onih koji su je shvaćali kao suprostavljanje konkretnih, hvalevrijednih i dobrih djela, slušanju i molitvi. Stalno je nekako prisutna misao da su Marija i “marijini”, izabrali bolji način nasljedovanja Gospodina i Učitelja, od Marte i “martinih”. I premda je još sveti Benedikt u VI. stoljeću, vrlo jasno svojim poznatim geslom ora et labora (moli i radi), istaknuo da ne postoji podjela između akcije i konteplacije, već da jedno treba prožimati drugo, nekako se ove podijele, na meni potpuno neshvatljiv način, provlače unutar zajednice Crkve, do današnjeg dana.

Svjedočimo i danas jednom uistinu shizofrenom fenomenu, gdje s jedne strane, kao “gljive poslije kiše”, niču zajednice koje se žele posvetiti isključivo šutnji, molitvi i kontemplaciji, dok s druge strane imamo one koji su zaokupljeni pretjeranim radom i aktivizmom. Obje ove krajnosti nisu dobre niti za duhovni život i rast pojedinca, niti za cijelu zajednicu Crkve kao takvu.

“Marta i Marija”, dobro bi bilo da sebi to češće posvjestimo, lice su i naličje iste medalje. One nisu jedna drugoj suprostavljene, već tek življene zajedno, vode prema istinskom duhovnom rastu, kako pojedinca tako i čitave zajednice. Sveti Benedikt je to jako dobro uočio. Rad i molitva trebaju prožimati svaku osobu, čitavu zajednicu. Bez molitve, sve što činimo, ma kako to bilo hvalevrijedno i dobro, postaje tek puki aktivizam, koji nema velike veze s Bogom. Molitva, s druge strane, bez konkretnih djela, je isprazna. Nije dovoljno povući se u neku “pustinju” i samo moliti za zajednicu. Naša molitva mora se očitovati u vrlo konkretnim djelima ljubavi prema bratu čovjeku. Konteplativan život ne smije biti suprotstavljen aktivnom, već se kroz njega mora izražavati, i to ne bilo kako, već po vrlo jasnom modelu koji nam je Učitelj zacrtao: Blaženi oni koji slušaju Božju riječ i vrše je (usp. Lk 11,28).

AB