Za razliku od dominantnog načina razmišljanja koji favorizira utrku za jednim eurom više, kako bi zgrnuli što više za sutra, autor Knjige Propovjednikove (1,2;2,21-23) takvo proživljen život naziva ispraznim, a i sam Isus nam vrlo jasno naglašava da nema budućnosti onaj koji je posvećen sebi i vlastitom bogaćenju (Lk 12,13-21).

Isus odgovara na pitanje nekog pojedinca iz mnoštva koji od njega traži da mu pomogne oko podijele obiteljskih dobara. Ono što iznenađuje nije toliko zahtjev ove osobe prema Isusu. Svima nam je ova situacija svađe i prepucavanja oko imanja lako zamisliva, jer uvijek netko misli da je oštećen, da mu pripada više. Ovdje je interesantan kontekst u koji evanđelist Luka smješta ovaj događaj. Isus, kao i obično, poučava mnoštvo, govoreći im o potrebi povjerenja i pouzdanja u Boga. Ako Bog ne zaboravlja vrapčiće, koliko li će više voditi računa o vama, govori Isus okupljenom mnoštvu. I usred tog govora o potrebi težnje za nebeskim, netko upada s vrlo prizemnim pitanjem o podjeli zemaljskih dobara. Tipično naše ljudsko ponašanje. Bog o jednom, mi o nečem sasvim drugom, nama puno bližem i prizemnijem.

Postavljeno pitanje Učitelj koristi kako bi prisutne poučio da život nije u onome što imamo, u onome što posjedujemo. Potkrepljuje to svima jasnom i razumljivom pričom o ljudskoj pohlepi. Malo je onih koji su zadovoljni i sretni s onim što imaju, a još je manje onih koji nisu navezani na dobra koja posjeduju. Velika većina je u bjesnomučnoj, bespoštednoj, svakodnevnoj borbi i utrci za jednim eurom više, eurom koji nam uvijek izmiče, ma koliko se trudili da ga dohvatimo. Iz nekog razloga jako teško shvaćamo da naša vrijednost nije u tome koliko kuća, auta, apartmana ili brodova posjedujemo. Vrijednost čovjeka se ne mjeri po tome koliko novaca ima na bankovnim računima. Čovjek, svaka osoba, vrijedi onoliko koliko sebe ulaže u odnose s drugim. Vrijedimo jer smo voljeni, vrijedimo jer smo sposobni druge voljeti.

U vrijeme sveopće utrke za što većom zaradom i što većim profitom, uopće ne bi bilo loše da se zaustavimo te da dobro promislimo gdje nas takav način života vodi. Vrijedi li više vrijeme koje smo potrošili pokušavajući što više zaraditi, namećući sebi nepotrebnu trku i stres ili pak više vrijedi vrijeme koje smo proveli sa osobama koje volimo, ženom ili mužem, ocem ili majkom, bakom ili djedom, s djecom i unucima, s dragim prijateljima. Vrijedi li više borba za profit ili konkretna pomoć bratu čovjeku koji se nalazi u nekom problemu, u nekoj nevolji bilo duhovnoj bilo tjelesnoj.

Osvježavajuće, za živote svih nas, bi bilo promisliti o ispraznosti života kojim velika većina živi, ulažući i trošeći sebe u neprestanoj borbi za nove, veće i ljepše žitnice. Ne bi li puno korisnije i zdravije bilo imati manje žitnice, ali duh i srce ispunjeno dobrotom i ljubavlju jednih prema drugima. Istinsko bogatstvo nisu stvari i materijalna dobra, pravo i istinsko bogatstvo je čovjek, čovjeku. Nemojmo biti bezumnici koji sebi zgrću blago, za koje se ne zna čije će biti, budimo mudri, bogatimo se u Bogu, ispunjajući svoju svakodnevnicu vjerom ljubavlju djelotvornom.

AB