Biti pripravan, trebao bi biti trajni stav svakog učenika, koji je svjestan, da već sad posjeduje neko znanje o Bogu, premda još ne u potpunosti. Između “sad” i “još ne u potpunosti”, odvija se naš hod u vjeri. Živimo, sadašnji trenutak, pogleda čvrsto usmjerena prema nebeskoj domovini, jer vjera je, kako nam to sugerira autor Poslanice Heberejima, neko imanje onoga čemu se nadamo.

Zdrava je ova napetost između vjere i nade u kojoj se odvija naš svakodnevni život, jer nas upućuje na ono što je uistinu bitno i važno u našem životu. Tragajući za beskonačnim, pozvani smo, našu svakodnevnicu, živjeti djelotvornom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Mnogo nam je dano i povjereno, a kako nam Učitelj svjedoči, očito će se mnogo od nas i tražiti (Lk 12,32-48). Kako nas Gospodar, jednom kad dođe tražiti račun o tome kako smo upravljali svojim životom, ne bi iznenadio, mudro bi bilo poslušati Učitelja i biti pripravan.

Biti pripravan znači u prvom redu živjeti u svjetlu deset Božjih riječi i osam blaženstava. Živjeti život u svjetlu Božje Riječi, koja nam treba biti polazište u svim odlukama koje donosimo. Puno nam je svetim sakramentima dano, puno povjereno, ali je uistinu malo onih koji žive iskreno vjerujući u Boga. Puno više je, među nama, onih koji vjeruju, da vjeruju. Svjestan svega toga, Učitelj i govori o malom stadu. Stadu koje se ne treba bojati zbog toga što je “malo” u odnosu na “mnoštvo” koje ga okružuje. Malo stado se ne treba bojati sve dok je svjetlo svijeta i sol zemlje. Međutim ako se dogodi da to prestane biti, onda se i te kako treba bojati. Treba se bojati Gospodara koji dolazi iznenada u dan koji mu se ne nada i čas u koji ne sluti.

Božja riječ nas ne želi plašiti, već nas želi, vrlo jasno opomenuti što će nam se dogoditi ukoliko svoju vjeru ne živimo djelotvornom ljubavlju prema Bogu i bližnjem. Ne bi uopće bilo loše, da napokon iznenadimo same sebe, te povjerujemo u Boga, koji nas u svom milosrđu i ljubavi želi svakodnevno pohoditi, koji nas, premda svjestan da to ne može bez nas, želi spasiti. Vrijeme je da napokon povjerujemo u Boga, koji čini se puno više vjeruje u nas, nego mi njemu i u njega.

AB