Izrugan, prezren, odbačen od ljudi, popljuvan, izmučen i raspet, kraljuje jedini i istinski vladar, Krist Kralj. Narod i glavari svećenički gledaju raspetog Krista i izruguju mu se: Spasi sam sebe, ako si Krist, Božji Izabranik. On šuti, pušta ih, ne otvara svojih usta (usp. Iz 53,7).

Osim naroda izruguju mu se i rimski vojnici: Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe. Navikli su vojnici da se kraljevi uvijek nekako na koncu spase, da uvijek nekako izvuku živu glavu. Iskustvo ih je naučilo da su u pravilu uvijek kraljevi oni koji, suočeni s neizbježnom katastrofom, prvi daju “petama vjetra”, ostavljajući na cjedilu sve one koji su im povjereni. Ipak tog dana na Kalvariji, susreću jednog drugačijeg kralja. Susreću onoga koji je naše bolesti ponio, naše boli na se uzeo, proboden za naše grijehe, za opačine naše satrt (usp. Iz 53,4-5).

Kao da poruge okupljenog naroda, svećeničkih glavara i rimskih vojnika nisu dovoljne, sućuti nema ni onaj koji trpi jednaku agoniju boli i patnje polaganog umiranja na drvu križa: Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas. Ako si uistinu Mesija, sad je trenutak da spasiš i sebe i nas. Nismo ni mi u svom odnosu prema Bogu daleko od ovog našeg prijatelja raspeta tog dana s Učiteljem. Želimo u Bogu vidjeti onoga koji će nas spasiti od svih teških životnih trenutaka: bolesti, raznih stradanja, tragedija i prirodnih katastrofa, svih vrsta nesreća i gubitaka, nasilja i ljudske zloće, od svega onog zbog čega svakodnevno trpimo. Jer ukoliko to ne učini i nije Bog, ukoliko to ne učini on koji za sebe tvrdi da je Sin Božji, obična je varalica. I ova provokacija Boga, kao uostalom i sve one naše svakodnevne, ostaje bez odgovora. Krist šuti. Ne silazi s drva križa. Ne spašava svoj život, pa ipak umirući spašava sve, mene i tebe, noseći na sebi grijehe svih nas, zauzimajući se za zločince (usp. Iz 53, 12).

Slušajući izrugivanja i poruge i drugi raspeti razbojnik ima nešto za reći: Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini. Napokon, nakon iskustva odbačenosti od svih, Sin Božji, čuje glas koji staje uz njega, glas koji ga želi obraniti od svih poruga i izrugivanja. On shvaća kako Gospodinu nije mjesto s njima. Ovaj razbojnik vidi što oko ne vidje, čuje što uho ne ču, osjeća što u srce čovječje ne uđe, naslućujući da je upravo to ono što Bog pripravi onima koji ga ljube (usp. 1 Kor 2,9). Iz dubine njegova srca izvire mudrost do koje se dolazi samo na drvu križa. U osobi raspetoj uz sebe vidi i prepoznaje Kralja: Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje. Traži samo da ne bude zaboravljen. S punim povjerenjem i pouzdanjem se obraća Isusu, siguran da njegovo kraljevstvo postoji, moleći da se i za njega nađe neki maleni kutak. Tek sad Gospodin, u trenutku kad sućut, milosrđe i praštanje mogu doći do izražaja, progovara: Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju.

Ovaj drugi razbojnik daje nam neobično važnu lekciju za naš svakodnevni hod u vjeri: Ne boj se, imaj povjerenja, budi ustrajan, nećeš biti zaboravljen, Krist Kralj će te se sjetiti.

AB