U predvečerje slavlja blagdana Božića, kao da negdje, u pozadini, odjekuje pitanje: Kako je rođen Isus? Odgovor je prilično jednostavan: Anđeo Gabrijel je Mariji prenio poruku, a ona je, začevši po Duhu Svetom, radosno prihvatila vršiti Božju volju u svom životu. Iako točan, ovakav odgovor je ipak polovičan. Isusovo rođenje teško je zamislivo bez Josipa. Lik ovog skromnog i samozatajnog čovjeka, stavljen je pred nas upravo u neposrednoj pripremi na proslavu Božića kako bi nasljedovali njegov primjer pouzdanja u Božju riječ, poniznosti, blagosti, dobrote, strpljivosti i u konačnici ljubavi.

Bog u život pojedine osobe ulazi jedino ukoliko mu otvorimo prostor u kojem bi mogao djelovati. Prostor je to poniznosti i dobrote, milosrđa, ljubavi i oprosta. Sve ovo odlike su čovjeka koji je navikao više slušati nego li govoriti, odlike su nekog upravo poput Josipa, od kojeg bi trebali naučiti dvije važne lekcije koje nam bolno nedostaju u našim životima: ne osuđivati i imati povjerenja.

Josip je čovjek pravedan, vjerno vrši sve odredbe i propise Mojsijeva zakona. Ipak, interesantno je primijetiti kako on pravednost, ne zamišlja samo kao doslovno izvršavanje propisa Zakona, već više kao blisku rođakinju milosrđu. Iz ovog njegovog načina razmišljanja trebali bi izvući pouku kako za naš osobni život, tako i za živote naših zajednica: Odredbe zakona treba poštivati i vršiti, ali u duhu milosrđa i ljubavi. Samo puko izvršavanje odredbi koje nije prožeto milosrđem i ljubavlju prema sestri i bratu, vrlo jednostavno može dovesti do toga da im nanosimo nepravdu, da ih svojim postupcima udaljujemo od sebe i iz zajednice. Josip nije neka dobričina ili naivčina kako ga se često opisuje. Našao se u prilično teškoj i nezavidnoj situaciji. S jedne strane je žena koju voli, koja je trudna, dok su s druge strane jasni propisi Zakona. Upravo vodeći se milosrđem i ljubavlju, ne želeći, ženu koju voli, izvrgnuti javnoj sramoti, Josip je odlučio svu krivicu preuzeti na sebe, a Mariju, osloboditi obaveza zaručničkog ugovora. Premda mu Zakon daje za pravo, iako je on „oštećena“ strana, Josip, premda povrijeđen, ne stavlja na prvo mjesto sebe i svoje potrebe, ne osuđuje, već unatoč svemu što ga je zadesilo traži načina kako pomoći. Josip nam svjedoči kako je relativno vrlo jednostavno postati oni koji blistaju božanskim sjajem, potrebno je samo biti oni koji opraštajući šire milosrđe i ljubav.

AB