Bog je došao među nas, utjelovio se, Riječ je tijelom postala i prebiva među nama. Na činjenicu Božje prisutnosti u našem životu moguće je odgovoriti na samo dva načina, možemo ju prihvatiti ili ne prihvatiti, možemo Bogu dopusti da nas spasi, a i ne moramo.

Najveći Božji dar čovjeku je sloboda. Bog je odlučio riskirati. Želio je da čovjek bude slobodan, da ne bude ničim uvjetovan u svojim izborima i odabirima, pa makar to značilo da će ga odbaciti. Cijela povijest je ubiti povijest Božjeg dolaska čovjeku, odnosno povijest bijega čovjek od Boga: K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.  Ovaj proces bijega od Boga, odbacivanja Boga, nikome od nas nije stran. Svi mi smo u svom životu, u nekom trenutku ili periodu, koji je trajao duže ili kraće, bili oni koji su jednostavno okretali glavu na drugu stranu, pravili se da ne vidimo Boga koji nas svakodnevno želi pohoditi u bratu čovjeku. Ne samo da smo bili ili jesmo oni koji, gledajući u drugom smjeru, Boga nisu prepoznali u gladnom, žednom, strancu, golom, bolesnom ili utamničenom (usp. Mt 25 35-36), već smo bili ili jesmo oni koji spletkare, lažu, ogovaraju, podmeću svom bližnjem. Mi smo, ne neki magloviti drugi, upravo mi smo oni kojima dođe, a oni ga ne primiše. Bilo bi nam jako korisno za naš duhovni život, za naš napredak u vjeri, da upravo u ovo božićno vrijeme promišljamo o ovoj činjenici osobnog odbacivanja Boga, o tolikim propuštenim šansama.

Međutim, na našu veliku sreću, ništa nije izgubljeno jer Bog nas i dalje, svakodnevno pohađa, očekujući od nas da napokon postanemo oni koji ga primaju i prihvaćaju u svoje živote, jer onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Upravo na mogućnost da možemo, ukoliko to izaberemo, postati dijete Božje, temelji se radost ljubavi, kojom trebamo “zaraziti” sebe i sve oko sebe. Sakramentima krštenja i potvrde pozvani smo i poslani radosno živeći nadu, vjerom ljubavlju djelotvornom (usp. Gal 5,6), izgrađivati sve naše zajednice, od one obiteljske, preko župne, do društvene.

AB