Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama, a sve to u radosti i prostodušnosti srca (usp. Dj 2,42-47).

Za razliku od ove slike, zajedništva u lomljenju kruha, koju nam opisuju Djela apostolska mi danas, u ovom pandemijskom vremenu, u crkvenoj zajednici, živimo neku drugu stvarnost koju bi možda mogli ukratko opisati: sveta Misa bez naroda, narod bez svete Mise. S jedne strane imamo svećenike koji slave svete Mise bez naroda, dok je s druge strane vjerni puk koji se osjeća uskraćenim za pravo sudjelovanja na misnom slavlju. Očito je da, što ova neredovita situacija duže traje, time i frustracija i kod svećenika i kod naroda, postaje sve veća. Jedni su frustrirani jer se svaki dan, već trideset i prvi u nizu, kad izađu na oltar, kako bi slavili svetu Misu, suočavaju s praznom crkvom, dok su drugi frustrirani jer ne mogu popunjajući prazne klupe u našim crkvama, osobno sudjelovati u misnom slavlju.

Posljednjih dana, u javnom prostoru, svjedočimo raznim interpretacijama i tumačenjima navodne “promašenosti” odluke dijecezanskih biskupa o slavljenju svetih Misa bez naroda u ovom pandemijskom vremenu.

Otvoreni i argumentirani dijalog, koji svoje polazište ima u istini i ljubavi, nužan je i potreban u zajednici Crkve. Međutim kako nam to još starozavjetni Propovjednik lijepo svjedoči, sve ima svoje vrijeme. Svi oni teolozi i katolički intelektualci, koji su ovih dana “naoštrili” svoja pera kako bi osporavali odluku biskupa HBK od 20. ožujka, ovoga su vjerujem jako dobro svjesni. Nemojmo nasjedati na nepotrebne i jalove podjele kojima se pokušava narušavati zajedništvo i jedinstvo Božjeg naroda.

Globalno suočavanje s opasnošću od širenja virusa nije od jučer, ono traje već cijeli niz mjeseci. Kako se u Europi prva “na udaru” našla Republika Italija, biskupi talijanske biskupske konferencije su još početkom ožujka, donijeli odluku o slavljenju svetih Misa bez naroda. Ako ne prije, onda je u svakom slučaju ovo bio trenutak kad je trebalo voditi rasprave koje se danas vode, te na takav način, konkretno pomoći našim dijecezanskim biskupima u donošenju odluka. Ako su ove rasprave tad i vođene, bilo je to mlako i stidljivo, bez angažiranosti i žara koji ih ove dane karakterizira.

Moram priznati da je prava šteta, što u svim ovim raspravama, nekako maglovitim postaje jasan Koncilski nauk: biskupi upravljaju partikularnim, njima povjerenim crkvama, kao Kristovi zamjenici i poslanici, savjetom, uvjeravanjem, primjerom ali i autoritetom i svetom vlašću, kojom se služe samo zato da svoje stado odgoje u istini i svetosti (LG 27). Biskupov autoritet, kako je to naglašeno u Apostolskoj pobudnici pape Ivana Pavla II, Pastores gregis (Pastiri stada), ima za cilj izgradnju naroda Božjeg, a ne njegovo rušenje (br. 43).

Imajući pred očima model zajednice koji nam je opisan u Djelima apostolskim, o kojem smo posebno u ovo uskrsno vrijeme pozvani promišljati, model prema kojem bi svi zajedno, kao zajednica braće i sestara trebali težiti, zajednicu Crkve možemo izgrađivati jedino u radosti i prostodušnosti, tj. u poniznosti srca i jednostavnosti života. To između ostalog znači prihvatiti da Pastiri stada, u istini i svetosti odgajaju narod, izgrađujući, a ne rušeći zajednicu.

Čini mi se da bi ovo pandemijsko vrijeme koje živimo, umjesto na jalove rasprave i nepotrebne podijele, bilo puno mudrije iskoristiti za zajedničko napredovanje u radosti vjere, nade i ljubavi. Ako nam je trenutno i onemogućeno zajedničko slavlje svetih otajstava, nije nam onemogućena molitva. Stoga, slaveći nedjelju Božjeg milosrđa, nastojmo ustrajno, s većim žarom, moliti jedni za druge, moliti za naše biskupe, moliti zajedno s njima, postižući na taj način svrhu svoje vjere, spasenje duša (usp. 1 Pt 1,9).

AB