Reče Jeremija: Čuh klevete mnogih: “Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.” Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad.  “Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!” Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma jer neće uspjeti; vječna se sramota neće zaboraviti. Gospodine nad Vojskama, koji proničeš pravednika i vidiš mu bubrege i srce, daj da vidim kako im se osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju. Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodina, jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca. (Jer 20,10-13)

Povijest odnosa Boga i njegova naroda, povijest je bijega i povratka. Narod zastrani, skrene s puta Saveza, Bog intervenira šaljući proroke da narod pozivaju na obraćenje i povratak k Bogu. Jedan od tih proroka je i Jeremija (oko 650 – 587 pr. Kr.). U vremenu kad živi i  djeluje, malo kraljevstvo Judeje, okruženo je carstvima Babilona i Egipta. Kako bi mala državica, okružena velikim silama preživjela i bila koliko toliko samostalna, trebalo je donositi hrabre i mudre odluke, imajući pritom puno povjerenje da je Bog onaj koji svoj narod vodi na putu spasenja. Međutim, izbori i odluke koje su političke i vjerske vođe donosile, bile su daleko od hrabrih i mudrih, te su vodile uništenju kraljevstva. Prorok Jeremija, suprotstavlja se njihovu mišljenju, hrabro i beskompromisno navješćujući Božju poruku.

Sukob u koji Jeremija svjesno ulazi, želeći ostati do kraja vjeran Bogu i poslanju koje je od njega primio, pokušavajući spasiti svojeglav i tvrdoglav narod, u prvom redu od njega samog, za posljedicu, kao i obično, ima marginalizaciju i progon navjestitelja Istine. Osim što ga neistomišljenici napadaju, podmeću, kleveću, Jeremija se suočava s bolnom činjenicom da i oni, koji su se do jučer nazivali njegovim prijateljima, od kojih je očekivao pomoć i podršku, sada čekaju njegov pad. Napušten je ne samo od prijatelja, već i od rodbine i obitelji koji su ga se odrekli, ne želeći imati s njim nikakve veze. Ostajući vjeran Bogu i njegovu poslanju, Jeremija se našao marginaliziran i izoliran, iz društva prognan, od svih napušten.

Zbog toga uopće ne čudi što je u jednom trenutku, budući da su se svi rugali onom što je govorio, posumnjao u opravdanost svog poslanja, pitajući se jeli u pravu on ili svi drugi proroci koje je sam nazivao lažnima, onima koji ne naviještaju Boga i njegovu istinu. Pitajući se što mu uopće sve to u životu treba, što mu treba da ga svi kleveću i progone, Jeremija želi odustati od svog poslanja: Rekoh u sebi neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Proživljavajući trenutke ostavljenosti i napuštenosti, na rubu da odustane od svega, Jeremija doživljava snažnu Božju prisutnost: Tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj. Usprkos svemu i svima, više puta i uz prijetnju osobne pogibelji, nastavlja svoje poslanje, čvrsto uvjeren da ipak nije sam jer Gospodin je s njim kao snažan junak.

Političke i vjerske vođe, ostajući vjerni sebi, a ne Bogu, sigurni u sebe i vlastite procjene, a ne u Boga i njegovu providnost, odveli su sebe i povjereni im narod u neizbježnu propast. Mudromu dosta!

ab