Jednoga je dana Elizej prolazio kroz Šunam. A živjela ondje ugledna žena i ona ga pozva k stolu. Odonda, kad god prolazaše onuda, svratio bi se k njoj na jelo. Ona reče svome mužu: “Evo, znam i vidim da je svet onaj čovjek Božji što prolazi ovuda. Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, stol, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo.” Jednoga dana dođe on onamo, povuče se u gornju sobu i počinu ondje. Onda upita svoga slugu: “Dakle, što da učinimo za nju?” A on reče: “Eto, nema sina, a muž joj je vremešan.” A on reče: “Pozovi je!” Pozva je, a ona stade kod ulaza. “Dogodine u ovo doba”, reče joj, “zagrlit ćeš sina u naručju.”  (2 Kr 4,8.4-16a)

Naše krsno poslanje ne bi trebali živjeti mlako i nezainteresirano, već aktivno i angažirano, jako ozbiljno doživljavajući i shvaćajući Učiteljev poziv: napojiti drugog čašom hladne vode.

Poziv da podijelimo sa sestrom i bratom čašu vode, ma koliko nam se može učiniti banalnim, poziv je na izlaženje iz komfor zone, izlaženje iz svog komoda, te stavljanja sebe, sa svim svojim talentima, vremenom, materijalnim dobrima koje posjedujemo, u službu bližnjem koji je potreban naše brige, pažnje i ljubavi. Sebe u potpunosti kao osobe, kao kršćane, ostvarujemo jedino i samo ukoliko smo spremni, dio sebe, dio svoje ljubavi, nesebično, bez ikakve računice dijeliti s drugim.

Biblija nam donosi nebrojeno primjera ljudi koji su i te kako bili na ovo spremni. Jedan od njih opisan nam je u današnjem prvom čitanju. U selu Šunamu, prorok Elizej bi redovito bivao ugošćavan od jedne obitelji. Očito je da bi Elizej tuda često prolazio kad su došli na ideju da mu sagrade i opreme posebnu sobicu u kojoj bi imao potreban mir i tišinu. Ova žena i njen muž, oboje već u godinama, ponudivši Proroka da na svojim čestim putovanjima kod njih odmori, nisu od njega ništa očekivali, pa ipak, zbog svoje spremnosti da vrlo konkretno pomognu bratu čovjeku, bivaju nagrađeni na način kojemu se nikako nisu mogli nadati. Ljubav koja se ulaže u odnose prema bližnjem se ne gubi, ona se uvijek umnaža. Darovana ljubav uvijek rađa ljubavlju i zato nam neće propasti plaća, makar čašom obične hladne vode, napojili sestru ili brata.

Želeći u našoj biskupijskoj zajednici izgrađivati i njegovati mentalitet ljubavi koja se nesebično daruje, odlučili smo, u sklopu akcije našeg biskupijskog Caritasa, Mojih nekoliko kuna za obrok u Africi, milostinju današnje XIII. nedjelje kroz godinu, prikupljati za našu braću i sestre u Zibambweu. Jug i istok afričkog kontinenta pogođeni su dugotrajnim sušnim razdobljem, što je onda dovelo do toga da su mnoga naša braća i sestre gladni. Premda se i sami, zbog čitave ovo krize oko Covida 19, nalazimo u izazovnoj situaciji, to nam ni u kojem slučaju ne bi smjelo biti opravdanje da u isto vrijeme, dok nam je i samima teško, ne mislimo na brata i sestru koji nas, iscrpljeni glađu, pozivaju da im pomognemo.

Živjeti svoj krsni poziv i poslanje, kao radosni svjedoci vjere, nade i ljubavi, možemo samo ukoliko nam je svakodnevnica ispunjena konkretnim djelima ljubavi, pa bila to i čaša obične hladne vode, koju ćemo pružiti bratu ili sestri u potrebi.

ab