Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!«

I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli

Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.« ((Mt 13,1-23)

Riječ koja iz Božjih usta izlazi, kako nam to svjedoči prorok Izaija, ne vraća se Bogu dok ne donese plod (usp. Iz 55,10-11 ). Čuvenom prispodobom o Sijaču, Isus se nadovezuje na ovu prorokovu misao. Zrno pada iz Sijačeve ruke donoseći plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.

Učitelj nam vrlo jasno naglašava kako je Božja riječ upućena svima. Bog nikog ne isključuje iz svoje ljubavi. Suprotno našoj ljudskoj logici i shvaćanju procesa sjetve, Sijaču nije prioritet da zasije samo ono tlo koje je za sjetvu pripremljeno. Zrnje pada i uz put, i na tlo koje je kamenito, pa i u trnje. Ukoliko se Božja riječ prihvati slobodna srca, otvorenih očiju i ušiju, ukoliko se prihvati i živi u radosti ljubavi, rod u izobilju, ako smo dovoljno strpljivi, u svoje vrijeme neće izostati.

Jedan od većih problema s kojima se i inače u našim životima, pa tako i na svom hodu u vjeri, svi mi danas suočavamo, je taj što smo nestrpljivi. Kao da nemamo dovoljno povjerenja u onoga čija su vremena i vjekovi, pa bi htjeli sve sad i odmah. U toj svojoj užurbanosti i brzopletosti, padamo jedni preko drugih, spotičemo se često puta i o same sebe, a u konačnici i o Boga kojeg kao da želimo ubrzati. Htjeli bi u isto vrijeme biti i oni koji siju i ono koji žanju, zaboravljajući u svojoj površnosti jednu od najvažnijih Učiteljevih lekcija iz poniznosti: Jedan sije, drugi žanje (Iv 4,37).

Pozivu kojeg smo primili sakramentom krštenja možemo odgovoriti jedino ukoliko budemo ponizni prema Božjoj riječi, prihvaćajući ju otvorenih očiju i ušiju, živeći svoje krsno poslanje kao radosni svjedoci vjere, nade i ljubavi, sudjelujući u sjetvi, neopterećeni eventualnim rezultatima našeg truda i napora. Ukoliko smo spremni uložiti svoj osobni maksimum u izgradnji zajednice krštenika, ne isključujući nikoga iz svoje brige, pažnje i ljubavi, plod, bio on stostruk, šezdesetostruk ili tridesetostruk, neće izostati.

ab