U ono vrijeme: Kad je Isus čuo za smrt Ivana Krstitelja, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu. Dočuo to narod pa pohrli pješice za njim iz gradova. Kad on iziđe, vidje silan svijet, sažali mu se nad njim te izliječi njegove bolesnike. Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: “Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.” A Isus im reče: “Ne treba da idu, dajte im vi jesti.” Oni mu kažu: “Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.” A on će im: “Donesite mi ih ovamo.” I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece. (Mt 14,13-21)

Hodeći putem vjere, u svom osobnom traganju za Bogom, koji se rado od vreve i buke povlači u mir i tišinu samotna i pusta kraja, često puta se suočavamo s pitanjem „gladi“ i „žeđi“, kako naše osobne, tako i one sestre i brata pored mene.

U potrazi za odgovorima koji će nas „nasititi“ više puta nam se dogodi da ne čujemo dobro Boga koji nas, po proroku Izaiji, opominje: Zašto trošite novac na ono što kruh nije, i nadnicu svoju na ono što ne siti? (Iz 55,2). Događa nam se da uzalud trošimo silno vrijeme i energiju u potrazi za odgovorima od kojih u pravilu bivamo samo još „žedniji“ i „gladniji“. Bilo bi uistinu mudro da priklonimo uho i poslušamo kako bi nam duša živjela (usp. Iz 55,3).

Bog nam u osobi Isusa iz Nazareta otvara svoju ruku, do mile volje siteći sve živo (usp. Ps 145,16), ljubeći nas pritom ljubavlju od koje nas ništa i nitko neće moći rastaviti, kako nam to lijepo, jasno i vrlo konkretno svjedoči sveti Pavao u Poslanici Rimljanima( 8,35.37-39) . Za razliku od naše ljudske logike, koja je često puta sebična: neka odu po selima kupiti hrane – Božja logika je puno drugačija: ne treba da idu, dajte im vi jesti.

Ne budite sebični, podijelite ono malo što imate s drugim, ma koliko god vam se to čini apsurdnim, suludim i nemogućim. Ne treba se bojati i obeshrabriti jer nam se nekako čini kako nam je vjera slaba, a sposobnosti male ili osrednje. Ukoliko bez „fige u džepu“, otvorena srca s puno volje počnemo od nužnog, nastavljajući s onim što je moguće, vrlo brzo ćemo zateći same sebe kako činimo ono, za što smo još do jučer smatrali da je nemoguće. Nemojmo dopustiti strahu da nas blokira. Imajmo hrabrosti sebe, svoje vrijeme, talente, pa i materijalna dobra kojima raspolažemo, nesebično ulagati u izgradnju zajedništva u ljubavi.

Odgovor na pitanja „gladi“ i „žeđi“ za kojima tragamo i koja nas često, na našem hodu u vjeri muče, pronaći ćemo tek onda kad uistinu shvatimo da naš krsni poziv, da milost Duha Svetog koju smo primili, po kojoj smo poslani radosno svjedočiti vjeru, nadu i ljubav, do izražaja dolazi tek onda kad postanemo oni po kojima se, svakodnevno, u obitelji, na radnom mjestu, društvenoj i crkvenoj zajednici, događa čudo ljubavi koja se umnaža.

ab