Ovako govori Gospodin Šibni, upravitelju dvora: “Lišit ću te tvoje službe, otjerat te sa tvog mjesta; i pozvat ću svoga slugu Elijakima, sina Hilkijina. Obući ću mu tvoju haljinu, tvojim ću ga pojasom opasat’, tvoju ću mu vlast predati u ruke te će biti otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj. Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će prijesto slave domu oca svojega. (Iz 22,19-23)

U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: “Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?” Oni rekoše: “Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.” Kaže im: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Šimun Petar prihvati i reče: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.” Nato Isus reče njemu: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist. (Mt 16,13-20)

Gospodin oholicu iz daleka poznaje. Upravitelj kraljeva dvora, Šibni, kao da nije bio svjestan ovih riječi koje nalazimo zapisane u pripjevnom psalmu. Uzoholio se u svojoj službi. Darove i talente koje je od Boga primio nije koristio za dobro drugih, već za svoj osobni probitak, koji se često puta odvijao na uštrb i preko leđa drugih. Moć koju je kao upravitelj imao nije shvatio kao službu za opće dobro, već ju je shvatio i iskoristio kao službu sebi i svojim osobnim potrebama i ciljevima. Zbog takvog njegovog odnosa prema daru upravljanja koji mu je povjeren, Bog mu po proroku poručuje da će ga otjerati s tog mjesta i u svoje vrijeme pozvati nekog drugog da ga zamijeni.

Vlast i moć nikad nisu cilj i svrha samima sebi. Dar upravljanja nekome je dan ne zbog njega sama, uže ili šire rodbine, kumova, prijatelja i poznanika, već zbog općeg dobra čitave zajednice. Ukoliko nositelj tog dara to ne prepoznaje, onda svojim postupcima bitno šteti dobru svih onih koji su mu povjereni, te će poput ovog oholog upravitelja o kome nam progovara prorok Izaija, u svoje vrijeme biti smijenjen, a na njegovo će mjesto biti postavljen netko drugi, dok će on sam kad-tad, na ovaj ili onaj način, morati podnijeti račun o svojoj upravi.

Odlomku iz knjige proroka Izaije, liturgija je, možda i kao upozorenje, pridružila Matejev opis događaja iz krajeva Cezareje Filipove, koji će biti interpretiran kao uspostava papinstva odnosno tzv. vlasti ključeva unutar crkvene zajednice. Do prepoznavanja Krista u osobi Isusa iz Nazareta, Šimun, sin Jonin, ne dolazi zbog toga što je jako inteligentan ili zbog toga što je, za razliku od drugih učinio neki veliki dodatni napor. Šimun u Isusu prepoznaje Krista zbog činjenice da mu je to objavio Otac koji je na nebesima. Nakon što Šimun u Isusu prepoznaje Krista, Isus u njemu prepoznaje Petra, prepoznaje stijenu na kojoj će sagraditi svoju Crkvu.

Često, svima nama u zajednici Crkve, prijeti opasnost da zaboravimo ove dvije važne činjenice. Zajednici Crkve na čelu stoji Petar, Papa, odnosno rimski biskup. Tijekom dvije tisuće godina papinstvo je prolazilo, a i danas prolazi kroz razne faze svog razvoja. Mi kao pripadnici zajednice krštenika dužni smo Petrovu nasljedniku, poštovanje i poslušnost. Trebamo ga prihvaćati sa sinovskom ljubavlju i odanošću, svakodnevno moleći kako za papu Franju, tako i za čitavu zajednicu Crkve. Loše činimo ukoliko bilo kome dopuštamo da nas, zbog nekih svojih čisto subjektivnih razloga, koji se često puta tumače prividno uzvišenim motivima tobožnje obrane čistoće vjere i papinstva, a u pozadini se često puta kriju puno prizemniji pokušaji borbe za vlast i moć pojedinaca koji su motivirani isključivo ohološću i brigom za vlastiti probitak, a ne poniznošću i stvarnom brigom za dobro zajednice Crkve, rastavlja od zajedništva s rimskim biskupom. Svi takvi, a nažalost ne nedostaje ih danas u zajednici Crkve na svim razinama, iz vida gube upravo ovu Božju riječ današnje nedjelje, kako odlomak iz Knjige proroka Izaije, tako i onaj iz Matejeva evanđelja u kojem nam sam Učitelj i Gospodin, vrlo jasno apostrofira da je Crkva njegova: sagradit ću Crkvu svoju. Isus nije rekao da će sagraditi ni Petrovu, ni Pavlovu, ni Benediktovu ni Franjinu, ni bilo čiju drugo Crkvu, već je nedvosmisleno naglasio da je Crkva njegova. Možda bi ovog trebali biti puno više svjesniji nego što se ponekad čini da jesmo.

ab