U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: “Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.” “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.” “Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.” (Mt 18,15-20)

Bog je živo zainteresiran za sudbinu svakog čovjeka. U osobi Isusa iz Nazareta, želi potvrditi ovu svoju bliskost s nama ljudima, brigu i zauzetost za dobro svakog pojedinca, osobito onoga koji je pritisnut boli i patnjom, onog koji se usred raznih životnih razočaranja i iskušenja udaljio od zajednice braće i sestara. Bog nikog ne zaboravlja, nitko nije isključen iz njegove ljubavi. Ukoliko uistinu želimo biti sinovi našeg nebeskog Oca koji daje da njegovo sunce sija nad zlima i dobrima, pravednicima i nepravednicima (usp. Mt 5,45), ukoliko uistinu želimo biti učenici Krista Gospodina, onda nitko nikada ne bi trebao biti isključen niti iz naše ljubavi.

Crkvi, koja je zajednica Božjeg naroda, današnja Božja riječ treba biti jasan poticaj i upozorenje kako i na koji način izgrađivati zajednicu krštenika. Svi mi smo pozvani i poslani, svjedoči nam to još prorok Ezekiel, bdjeti jedni nad drugima. Ne s palicom gvozdenom (usp. Ps 2,9), spremni brže bolje nekog opomenuti kad nešto pogriješi ili krivo učini. Pozvani smo bdjeti jedni nad drugima uključivom ljubavlju, nježno i brižno, s puno brige, pažnje i truda. Preduvjet da bi to uopće mogli je taj da razumijemo kako smo pozvani na oprost, uvijek, u svako vrijeme, bez ikakvih računica i ograničenja. Tek onda kad naučimo iskreno praštati, naučit čemu i iskreno prihvaćati i ljubiti. Malo nas je koji ovu osnovnu lekciju našeg krsnog poziva i poslanja uistinu i svladamo, zato putem svetosti i nije lako hoditi. Pa ipak, unatoč svemu, svim subjektivnim i objektivnim poteškoćama i ograničenjima, pozvani smo biti oni koji njime hode i ne more se (usp. Iz 40,31).

Ukoliko budemo uistinu nastojali, ovim putem hoditi zauzeto i angažirano, njegujući duh zajedništva, suradnje i uključivosti u zajednici krštenika, s lakoćom ćemo moći odgovoriti na pitanje koje lebdi nad našim glavama još od prvih stranica Svetog pisma: Gdje ti je brat? (usp. Post 4,9). Naš odgovor tada više neće biti formalan i nezainteresiran: Ne znam. Zar sam ja čuvar svog brata? (usp. Post 4,9), već ćemo življenjem osobne vjere, djelotvornom ljubavlju prema bratu čovjeku (usp. Gal 5,6), svima jasno svjedočiti, kako smo životno zainteresirani za dobro sestre i brata, kako nam je i te kako stalo da zajedno s njim dijelimo sve radosti i nade, patnje i tjeskobe društva i svijeta u kojima živimo.

Bilo uistinu osvježavajuće, kako za naš osobni život, tako i za živote svih naših zajednica – obiteljske, župne, biskupijske, društvene – kada bi svi mi napokon shvatili da nikome ništa ne dugujemo, osim da jedni druge ljubimo (usp. Rim 13,8).

ab