U ono vrijeme reče Isus glavarima svečenićkim i starješinama narodnim: “A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?” Kažu: “Onaj prvi.” Nato će im Isus: “Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.” (Mt 21,28-32)

Vjeru ne možemo živjeti samo lijepim riječima. Bog od nas očekuje da ozbiljno poradimo oko osobnog obraćenja, kako bi onda vjeru mogli svjedočiti jasnim životnim opredjeljenjem za Isusa koji je Krist. U svakom činu i izboru kojeg radimo, svima oko nas, u svakom trenutku bi trebalo biti jasno, da smo upravo mi oni koji u Krista vjeruju, oni koji Kristu pripadaju.

Svi smo se mi, u svom životu, više puta našli u situaciji obojice sinova o kojima nam progovara odlomak iz evanđelja. Jedan je brz na jeziku, nepromišljen, rekli bi: što na umu to na drumu. Međutim kad malo stane sam sa sobom, kad se zaustavi u razmišljanju onda shvaća da je pogriješio što je Oca, onako na prvu „otpilo“. Obraća se i izvršava Očevu volju. Shvatiti da si pogriješio, pokajati se, promijeniti svoj život, ono je na što smo pozvani. Dojam je da danas sve nekako živimo, doživljavamo i proživljavamo površno, pa tako i svoju vjeru. Međutim ukoliko iskreno i ozbiljno želimo odgovoriti svom krsnom pozivu, onda se nužno moramo mijenjati, kako bi mogli vlastitim primjerom mijenjati kako druge oko sebe, tako i zajednice i društvo u kojima živimo.

Drugi sin se lažno Ocu predstavlja kao onaj koji je dobar, kao onaj koji je uvijek spreman izvršiti i najmanju očevu zapovijed, stječe se dojam kao da jedva čeka da mu Otac nešto zapovijedi. Međutim u praksi, u konkretnom životu, niti da bi prstom maknuo. Puno osmijeha i lijepih riječi,  iza kojih ne stoji ni jedna gesta, niti jedan konkretan čin. Koliko je nažalost upravo ovakvih pripadnika crkvene zajednice. Koliko je onih koji zajednici vjernika pripadaju samo formalno, samo nominalo. Puno ih je, čak i previše, koji tako olako kažu da, a nakon toga u konkretnoj svakodnevnici ne slijedi ništa.

Vjera se ne živi i ne može se živjeti samo riječima. Ona nužno mora biti ljubavlju djelotvorna. Riječi koje izgovaramo, moraju slijediti konkretna dijela. Iza Simbola vjere (Vjerovanja) kojeg riječima ispovijedamo mora stajati život ispunjen konkretnim djelima ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ukoliko želimo biti kršćani životom, a ne samo riječju. Još je u 3. st. sv. Ciprijan upozoravao svoje suvremenike: Pokažimo svojim djelima ono u što vjerujemo i što govorimo da jesmo.

ab