U ono vrijeme reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: “Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.” “Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.” “Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?” Kažu mu: “Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.” Kaže im Isus: “Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove! (Mt 21,33-43)

Ozbiljno živjeti svoj kršćanski poziv ili rečeno rječnikom Božje riječi: raditi u Božjem vinogradu, je potreba i nužnost svih onih koji su kršteni, bez obzira jesu li pozvani na rad prvog ili posljednjeg sata u danu. Potrebno je svakodnevno ulagati trud i napor oko osobnog hoda u vjeri, kako bi mogli sebe i druge izgrađivati, kako bi mogli iz dana u dan postajati sve sličniji onom idealu koji Učitelj traži od svojih učenika, stavljajući pred nas osam blaženstava kao normu po kojoj bi trebali živjeti svoje kršćansko opredjeljenje.

Slika vinograda u Sv. pismu opisuje nam izabrani židovski narod, odnosno cijelu Crkvu. Opisuje nam Božji narod u kojem su svi pozvani i poslani, u kojem se od svih očekuje da donesu plodove u svoje vrijeme. Svatko u Crkvi ima sposobnosti i darove koji ga razlikuju od svih drugih i koje je pozvan staviti u službu zajednice. Bog svakom daje obilje darova, kako bi u svom poslanju, u svom životnom pozivu biti kršćanin, mogao dati najbolje od sebe, usprkos poteškoćama, krizama, tegobama, bolima i patnjama, radostima i nadama, koje svakodnevni život sa sobom nosi. Jedino je pitanje: vjerujemo li mi ovo uistinu? Vidi li se na nama da smo svi zajedno, odgovarajući Bogu na poziv i poslanje koje nam je uputio po sakramentu krštenja, zauzeti radnici u Božjem vinogradu, u Crkvi. Ili pak Bogu, koji u nas ulaže svu svoju pažnju i ljubav, odgovaramo tako da ne donosimo u svom životu plodove koje od nas očekuje.

Zapjevat ću svom dragom, pjesmu svog ljubljenog, čitamo kod proroka Izaije. Sva sila pažnje, nježnosti i ljubavi vidljiva je u ovim riječima. To su ona ista pažnja, nježnost i ljubav, koju Bog ulaže u svoj narod. Mi smo taj narod Božji. Međutim na svu tu Božju brigu, vinograd – narod, ne donosi očekivane plodove. Na Božju ponudu ljubavi izabrani židovski narod ne odgovara na jednak način. Stoga prorok Izaija nastavlja strašnim slikama Božje srdžbe: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze, u pustoš ga obratiti, ni obrezana ni okopana, neka u drač i trnje sav zaraste, zabranit ću oblacima da dažde na njima…

Svi oni koji misle da je ovaj opis proroka Izaije strašan, neka promisle o riječima koje nalazimo zapisane u Matejevom evanđelju: opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima (…) Zato će se, kažem vam, oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dati narodu koji donosi njegove plodove. Ovo nisu više riječi proroka Izaije, ovo su riječi koje Isus izgovara. Trebamo ih shvatit kao poziv na promjenu, kao poziv na iskreno obraćenje. Jer ako ih tako ne shvatimo, Isus je bojim se više nego jasan: oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dati narodu koji donosi njegove plodove. Budimo oni koji i čuju i razumiju.

ab