Ovako govori Gospodin: “Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice a djeca siročad. Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata! Uzmeš li svome susjedu ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca. Tâ to mu je jedini pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!”  (Izl 22,20-26)

Odlomak iz Knjige Izlaska, potiče nas da budemo iskrene, poštene, sućutne osobe, a ne oni koji će drugog na sve moguće načine iskorištavati, zlostavljajući ga psihički ili fizički.

Biblijski tekst podsjeća čitatelja, kako je i on sam bio prognanik i izbjeglica, te zbog same te činjenice pridošlicama ne bi trebao nanositi nepravde, već bi ih trebao prihvaćati otvorena srca. Opominje ga da ne zlostavlja udovice i siročad, drugim riječima najranjivije i najosjetljivije skupine društva, jer takvo ponašanje izaziva Božju srdžbu. Upozorava na potrebu društvene pravednosti, osobito u onim slučajevima kada se nekom posuđuje novac. Prema njemu se ne bi trebalo ponašati kao lihvar, pretvarajući ga u dužničkog roba.

Kad se nešto od nekog posudi, vodeći se logikom da i njemu samom u bližoj budućnosti to može za trebati, posuđeno je potrebno što prije vratiti.

Premda je ovaj tekst nastao pred više tisuća godina on je, što s lakoćom možemo primijetiti, i dan danas i te kako aktualan, te nam svima treba poslužiti kao jasan poticaj i putokaz u izgradnji pravednijeg, poštenijeg i moralnijeg društva u kojem živimo.

U svijetlu Božje riječi trebali bi svoje savjesti ispitivati, analizirati svoje postupke i ponašanje, napredujući putem obraćenja, ljubeći Boga i bližnjeg.

Ljubav prema Bogu nije i ne bi smjela biti neki magloviti, apstraktni pojam. Ona se uvijek treba manifestirati u vrlo konkretnim djelima ljubavi prema bratu čovjeku. Hvaliti se svojom vjerom, pobožnošću ili ljubavlju prema Bogu, a u isto vrijeme okretati glavu od sestre ili brata u potrebi, te svog bližnjeg na bilo koji način zlostavljati, nije ponašanje koje bi trebalo odlikovati onoga tko pripada zajednici krštenika. Boga iskreno ljubimo jedino ukoliko je to jasno vidljivo u našem odnosu prema bratu čovjeku. Iskrena vjera u Boga je samo ona koja je u isto vrijeme ljubavlju djelotvorna (usp. Gal 5,6), sve ostalo su samo bajke kojima zavaravamo sebe i sve oko sebe. Ne bi li uistinu bilo lijepo kad bi se Pavlov doživljaj kršćanske zajednice u Solunu, mogao preslikati na naše biskupijske i župne zajednice: Prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima.

ab