U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani. (Iv 1,1-18)

Liturgija današnju nedjelju započima lijepom antifonom, preuzetom iz Knjige Mudrosti, u kojoj je ubiti sadržan čitav program našeg duhovnog života i onog za čime bi, kao oni koji Kristu i u Krista vjeruju, trebali težiti: Dok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, sišla je tvoja svemoguća Riječ s nebesa, Gospodine, s kraljevskih prijestolja (Mudr 18,14-15).

Isus je, kako nam to svjedoči evanđelist Ivan, ova Riječ koja dolazi u tišini, u jednostavnosti betlehemske štalice, u hladnoći noći, u uvjetima krajnje jednostavnosti i siromaštva. Samim svojim rođenjem Učitelj nas uči velikim životnim lekcijama jednostavnosti i poniznosti. Makar i cijeli život proveli do nogu Učiteljevih, nisam baš siguran da uspješno usvajamo ovo gradivo. Stoga bi bilo uistinu mudro, svaki dan koji je pred nama, iskoristiti  u nastojanju da postajemo što jednostavniji i ponizniji.

Ako nas ičemu naša ljudska povijest, a osobito povijest spasenja uče, uče nas kako sva nastojanja oholih i prepotentnih, kako svi njihovi planovi i projekti propadaju, to je samo pitanje vremena. Ono što ostavlja svoj trag tijekom stoljeća, djelo je onih jednostavnih i poniznih, koji se uzdaju u Božju dobrotu i njegovo milosrđe, ne postavljajući sebe na mjesto Boga, već imajući u njega povjerenje, dopuštajući mu da on u njima i po njima djeluje.

Jednostavnost, poniznost, tišina, molitva, prihvaćanje, ljubav, milosrđe, blagost vrijednosti su koje bi u bitnom trebale obilježavati našu svakodnevnicu, ukoliko uistinu želimo biti učenici jednostavnog i poniznog, milosrdnog i blagog Učitelja, Učitelja koji sve prihvaća, noseći sve svojom ljubavlju.

Biti kršćanin nije ni lako ni jednostavno, ali ako smo već to sami odabrali, onda to uistinu i budimo. Molimo, svaki dan, Duha Svetoga da nam prosvijetli oči srca da upoznamo koje li nade u njegovu pozivu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima (usp. Ef 1,18). Radosno svjedočimo vjeru, nadu i ljubav, svima koje na svom životnom putu susrećemo.

ab