U ono vrijeme: Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!” I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim. (Mk 1,14-20)

Obratiti se i vjerovati znači, prihvatiti Isusa kao spasitelja, otkupitelja i sina Božjeg. Obratiti se i vjerovati znači, imati povjerenja u Boga koji nas želi susresti u osobi Isusa iz Nazareta.

Šimun i Andrija, Jakov i Ivan, svojim odgovorom na Isusov poziv daju nam pravi primjer na putu obraćenja. Prihvaćajući Isusov poziv svoj svakodnevni život uvelike mijenjaju, kako bi postali svjedoci i navjestitelji radosne vijesti o kraljevstvu Božjem.

Nekako spontano nameće nam se pitanje, kako to nama nikako ne polazi za rukom. Zar je naša vjera uistinu tako minijaturna? Bog ulazi u ljudsku povijest u trenucima kad svatko od nas radi svoj svakodnevni posao. Dolazi iznenada, neočekivano i nenajavljeno, kako bi po tko zna koji put, u životu svakog od nas ponovio riječi koje duboko označavaju naše biti kršćanin: Hajde za mnom. Braneći se mogli bi reći: Lako je bilo Šimunu i Andriji, Jakovu i Ivanu kad su osobno vidjeli Učitelja i jasno čuli njegov poziv. Puno bliži nam je Jona koji je Bogu jasno rekao neću. Bog ga je slao u Ninivu, kako bi pozvao narod Ninive na obraćenje, međutim naš prijatelj Jona to nije htio, nije mu se dalo, stvaralo mu je poteškoće, nije želio sebe dovoditi u opasnost. Sebe je pokušao staviti iznad Boga i iznad potreba stanovnika Ninive. Jednostavno nije htio biti navjestiteljem Božjeg praštanja i milosrđa, Božje ljubavi prema svakom čovjeku. Nije htio činiti upravo ono na što smo svi mi sakramentom krštenja pozvani. Međutim poteškoća s Bogom je u tome što je uporan. Mi možemo biti tvrdoglavi, ali Bog je tvrdoglaviji i uporniji od nas. Nakon što je pokušao bježati od Boga i poslanja koje mu je odredio Jona nije nigdje stigao. Na kraju je otišao u Ninivu, propovijedao obraćenje i narod Ninive se uistinu obratio.

Hajdete za mnom učinit ću vas ribarima ljudi. Ova četvorica ribara na Galilejskom jezeru jako dobro su poznavali ribarski posao, živjeli su od njega. Isus ih poziva da sve to ostave, da ostave sve što im je poznato i od čega se do tog trenutka njihova svakodnevnica sastojala, ribe, mreže, barke, oca, kako bi išli za njim i bili njegovi učenici. Isus ovu četvoricu poziva na obraćenje i oni taj poziv prihvaćaju, nisu se o njega oglušili.

A mi? Mi uglavnom, poput Jone, težimo uvijek nekim više ili manje kreativnim smicalicama. Izvlačimo se. Nesigurni smo. Stalno Boga s nečim uvjetujemo, postavljamo mu tisuće pitanja zahtijevajući pritom tisuće odgovora. A potrebno je tako malo. Potrebno se poput Šimun i Andrija, Jakov i Ivan prepustiti, potrebno je imati povjerenja u Boga.

Možda ne znamo i ne možemo predvidjeti što će se dogoditi, ali se moramo odvažiti krenuti za Učiteljem. Ukoliko uistinu želimo napredovati u svojoj vjeri, onda bi sebi svakodnevno trebali ponavljati riječi: Obrati se i vjeruj Evanđelju!

ab