Job progovori: Nije li borba život čovjekov na zemlji? Ne provodi l’ dane poput najamnika? Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. Liježuć’ mislim svagda: ‘Kada ću ustati?’ A dižuć se: ‘Kada večer dočekati!’ I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. Dani moji brže od čunka proðoše, promakoše hitro bez ikakve nade. Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet’ sreće! (Job 7,1-4.6-7)

Svakodnevno, osobito u onim trenucima kad se nađemo suočeni s nekom neposrednom prijetnjom, kao što je i ova pandemija s kojom živimo, tragamo za objašnjenjem smisla bolesti i patnje. Instinktivno za stanja koja nas zadese uvijek tražimo nekog krivca, jer naravno uvijek je kriv netko drugi, rijetko mi, a nerijetko i sam Bog.

Božja riječ dovodi nas u susret s Jobom, starozavjetnom osobom kroz čiji lik autor ove biblijske knjige pokušava dati odgovore na pitanja koja nas muče još od „spiljskih“ vremena, a odnose se upravo na pitanja zla i patnje.

Job nam je opisan kao pravedan, besprijekoran i neporočan, od Boga u svemu blagoslovljen. Bog se čak s njim hvali u razgovoru sa Satanom, na što ovaj Bogu spočitava da je Job takav jer je svim blagoslovljen, ali ukoliko ga zadese iskušenja, nevolje i patnje, brzo će prema Satani i njegovu mišljenju, prokleti Boga. Kako bi mu dokazao da je u krivu, Bog dopušta Satani da Joba stavi na kušnju, jedino što ne smije doći u pitanje je Jobov život (usp. Job 1,8-12). Ovo je početak svih nevolja, problema, poteškoća, patnji i bolesti koje su Joba zadesile u njegovu životu.  Bog ga je stavio na kušnju i našao da ga je dostojan (usp. Mudr 3,5). Niti u tim najmračnijim i  najdramatičnijim trenucima svog života Job ne gubi vjeru i pouzdanje u Boga: Gol iziđoh iz krila majčina, gol ću se onamo i vratiti. Gospod dao, Gospod oduzeo, blagoslovljeno ime Gospodnje (Job 1,21)

Bog uvijek pobjeđuje bol i patnju jer čini ono što zlo ne može napraviti, daje duboki nutarnji smisao svakoj našoj poteškoći, tjeskobi, muci, boli i patnji, pobjeđujući zlo i pretvarajući ga u dobro.

Ne želeći ostati samo na razini teorije, ljubeći nas do kraja (usp. Iv 13,1) Bog odlučuje u osobi Isusa iz Nazareta, dijeleći s nama muku, bol, tjeskobu i patnju svakodnevnice, postati jednim od nas, kako bi se njegovim ranama iscijelili (usp. Iz 53,5), kako bi nam pokazao da u svijetlu njegova uskrsnuća svaka patnja ima smisla, smrt nije ona koja ima zadnju riječ, dobro je ono koje uvijek pobjeđuje zlo. Potrebno je samo, upravo poput Joba, u nevolji biti strpljiv, a u molitvi postojan (usp. Rim 12,12).

Nikad nećemo moći do kraja shvatiti i razumjeti zbog čega netko pati, a drugi ne, zbog čega se jedan razboli, a drugi ne, zbog čega se netko izliječi, a drugi ne. Ono što znamo je da smo ljubljena djeca Božja, sinovi i kćeri u Sinu, te da Bog pati sa svakim onim koji pati.

U  trenucima našeg života kada nas pritisnu bolesti i patnje, kad pod težinom zla možda poput Joba vapimo dani moji promakoše hitro bez ikakve nade, promotrimo oko sebe i primijetit ćemo ispruženu Božju ruku koja nas želi podići, nositi nas u svojoj ljubavi, pomoći nam da pobijedimo svako zlo, boli i patnju. Na nama je samo da ponuđenu ruku Ljubavi prihvatimo.

ab