U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.« (Iv 3,14-21)

Koliko bismo mi kršćani bili mirniji da uistinu vjerujemo ovim riječima koje nam odlomak iz Ivanova evanđelja, nudi da o njima promišljamo. Čovjek koji vjeruje, onaj tko uistinu vjeruje, ne može svoju vjeru sakriti. Istinska vjera nas potiče da gledamo svijet oko sebe otvorenim očima. Potiče nas da uočavamo zbivanja i da promišljamo o njima. Vjera nas potiče da donosimo odluke i da djelujemo u skladu s njima. Nemoguće je smatrati se vjernikom, a ne ponašati se u skladu s onim što vjerujemo.

Svjesni činjenice da smo spašeni i svjesni da smo u Kristu Isusu stvoreni za dobra djela, nipošto ne možemo doživljavati grešne ljude kao opasnost ili povod za malodušje, nego kao poziv da budemo oni koji će svojim životom zapaliti svjetlo u njihovoj tami. Naša vjera, mora biti ljubavlju djelotvorna, kako bi mi uistinu bili svjetlo svijeta.

To svjetlo koje je zapaljeno u nama, i koje primanjem sakramenata održavamo, povjereno nam je ne za nas, već da druge njime obasjamo. Ukoliko bismo smatrali kako je vjera naša privatna stvar i da vjera ne treba biti motiv našeg svakodnevnog djelovanja i života, onda bismo bili poput onih koji, kako reče Isus, svijeću stavljaju pod sud, a ne na svijećnjak da svijetli svima u kući.

Tko će učiniti da bude više svijetlosti i topline u ovom svijetu, ako ne mi u kojima je zapaljeno svijetlo Božje ljubavi? Odakle nam pravo prigovarati onima koji šire mrak, ukoliko baš ništa ne činimo da ih obasjamo svijetlom istine o Bogu i čovjeku?

Korizma je vrijeme  u kojem bi naša vjera, trebala uistinu postati ljubavlju djelotvorna (usp. Gal 5,6).