Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.” Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. (Iv 20,1-9)

Događaj uskrsnuća nije činjenica koju bi mogli empirijski provjeriti. Uskrsnuće nije povijesni događaj,  u smislu dali se ono dogodilo, već u smislu da događaj uskrsnuća nije podložan dinamici povijesti i vremena, u kojima događaji samo prolaze padajući u zaborav, kako bi bili zamijenjeni novima. Ova dinamika povijesti i vremena, dinamika zaborava, ne odnosi se na događaj Kristova uskrsnuća, jer on je van prostora i vremena. Kristovo uskrsnuće je uvijek aktualno za svakog čovjeka, u svim povijesnim epohama, te će tako biti do kraja povijesti. Nema nikakve razlike između nas, koji živimo u XXI. stoljeću, te prvih svjedoka Kristova uskrsnuća Ivana i Šimuna Petra. Grob je prazan. Kako onda, tako i danas.

Onaj tko želi vjerovati da je Isus uskrsnuo, vjerovati će. Onaj koji ne želi, neće. Tako je od zore tog prvog dana u tjednu pa do današnjeg dana. Ukoliko uistinu vjerujemo u Kristovo uskrsnuće naš život će se iz dana u dan mijenjati, počevši od našeg odnosa prema smrti. Ukoliko ne vjerujemo smrt ćemo doživljavati kao kraj. Kraj života, kraj nade, kraj svega.