U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.« (Iv 15,1-8).

Vjera je put na kojem možemo rasti jedino ukoliko se osjećamo da smo stalno na početku. Rasti s Isusom znači dozvoliti mu da on raste u nama, da u nama rastu njegove riječi, da nam postaju sve važnije kako bi iz dana u dan sve više prema njima usklađivali svoj život.

Slika vinograda koju susrećemo u odlomku iz Ivanova evanđelja, je jako važna jer nam govori o našem životu, našem rastu u vjeri. Progovara nam o plodovima koje donosimo, usprkos pogreškama koje radimo. Govori nam o povjerenju koje Bog ima prema svakom od nas, povjerenju koje je puno veće od svih naših nedostataka i mana.

Bog je veći od našeg srca i znade sve, čitamo, također Ivanov tekst, u drugom čitanju. Vjerujmo u Boga koji u nama želi probuditi osjećaj istinske vjere. A to nije osjećaj da smo stigli, već da smo na putu, ne osjećaj da smo savršeni (ma koliko to neki među nama mislili) već osjećaj da imamo potrebu svakodnevnog rasta u vjeri. Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom. Vjera se ne živi od busanja u prsa i predstavljanja sebe kao velikog vjernika. Vjera se živi djelotvornom, konkretnom ljubavlju prema Bogu i bratu čovjeku. Vjeru ne može živjeti pojedinac sam za sebe, kao neku privatnu stvar. Vjera se živi u zajednici braće i sestara o čemu nam, osobito u ovo uskrsno vrijeme, svakodnevno progovaraju čitanja uzeta iz Djela apostolskih. Tako i danas možemo čitati kako je upravo zajednica ta, koja u ključnom trenutku spašava Pavla, bez obzira što ih je progonio, bez obzira što je bio „strah i trepet“.

Ovaj primjer nam zorno pokazuje koliko ljubavi i strpljena moramo imati prema članovima zajednice. Lijepo nam pokazuje kako jedni drugima trebamo pristupati otvorena srca, bez predrasuda, vodeći računa samo o onom što je za dobro drugog. Tek onda kad sve naše zajednice, umjesto mjesta stalnog kritiziranja, ogovaranja, podmetanja, postati mjesta praćenja u vjeri, prihvaćanja drugog i drugačijeg, uključivanja. Mjesta u kojima će se vodit istinska briga o sestri i bratu. Tek tada ćemo osjetiti što to znači rasti utjehom Svetog Duha, tek tad ćemo uistinu shvatiti i razumjeti što to znači donositi mnogo roda kao Kristov učenik.

ab