Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: “Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.” (Dj 2,1-11)

Evanđelist Luka nam, u svom drugom novozavjetnom tekstu, Djelima apostolskim, opisuje život prve kršćanske zajednice. Današnji odlomak vodi nas na sam početak. Zajednica je svoj život i djelovanje započela na dan Pedesetnice. Duh Sveti, u liku ognjenih jezika, silazi na učenice i učenike, koji su se iza dobro zaključanih vrata, okupljali u dvorani posljednje večere.

Još su im u ušima odzvanjale riječi koje su pred par dana čuli dok su zbunjeni gledali kako uskrsli Gospodin, biva, njima naočigled, uzdignut, te ga oblak ote njihovim očima (usp. Dj 1,9). Vjerojatno su živo među sobom raspravljali o značenju Učiteljevih riječi: Primit ćete snagu Duha Svetoga (…) biti ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, sve do kraja zemlje (usp. Dj 1,8). Što napraviti? Kako smoći snage za napustit prividnu sigurnost dvorane posljednje večere u kojoj su se okupljali? Lako sebi možemo predočiti atmosferu zbunjenosti, straha i neizvjesnosti koja je među njima vladala. Osjećaju da će se nešto dogoditi, ali ne znaju što. Zabrinuti i za vlastiti život, dvoume se kako i na koji način odgovoriti pozivu uskrslog Krista, kako krenuti putem kojim ih šalje. U njihovoj zabrinutosti, strahu, nesigurnosti, zbunjenosti, neizvjesnosti, eto iznenada šuma s neba, kako kad se digne silni vjetar, te ispuni svu kuću u kojoj su bili.

Slika razdijeljenih ognjenih jezika koji se spuštaju na svakog od njih pojedinačno, učinkovito nam opisuje nezamislivu snagu dara Duha Svetog. Duh Sveti je, kako nam je to još sv. Augustin protumačio, Ljubav koja spaja Oca i Sina. Zgodno nam je opisan slikom ognja, vatre ljubavi Božje, koja grije ljudsko srce, daruje hrabrost, osvjetljava put. Trenutak je ovo rađanja Crkve, zajednice Božjeg naroda, zajednice koju smo danas mi pozvani nastaviti izgrađivati.

Zajednica krštenika ne bi trebala biti vidljiva samo okupljajući se u crkvama na liturgijskim slavljima. Ovo je samo jedan aspekt u kojem se vidljivo ostvaruje župno zajedništvo, ali nipošto jedini. Osim liturgijskog i molitvenog zajedništva, zajedništvo članova zajednice trebalo bi se očitovati kroz: evangelizaciju i katehezu, karitativne aktivnosti, obiteljski život, prožimanje života društvene zajednice krepostima vjere, nade i ljubavi. Članovi zajednice uvijek su svjesni kako su različiti darovi i službe, različiti načini djelovanja, ali je pritom isti Duh, Gospodin i Bog koji čini sve u svima (usp. 1 Kor 12, 4-6). Svi smo, zahvaljujući darovima Duha Svetoga koji nam je sakramentima krštenja i potvrde darovan, u zajednicama u kojima živimo, pozvani biti radosnim svjedocima Boga koji je Ljubav.

Proslava svetkovine Duhova, slavlje je rođendan Crkve. Za daljnju izgradnju zajednice Crkve zaduženi smo mi, današnji pripadnici zajednice krštenika. Ova naša lađa Crkve ne može i neće napredovati sve dok 1/3 pripadnika zajednice vesla naprijed, 1/3 unatrag, a 1/3 uopće ne vesla. Čini se da je krajnje vrijeme da odustanemo od veslanja, razvijemo jedra, te uistinu prepustimo Duhu Božje ljubavi da usmjeri ovu zajedničku nam lađu.

ab