U onaj dan, uvečer, reče Isus svojim učenicima: ” Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je veæ gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?” (Mk 4,35-41)

Nalazeći se u portu male barke su na sigurnom, ali to nije ono za što su izgrađene. Barke nisu napravljene kako bi stajale na vezu u sigurnosti luke, već kako bi plovile prostranstvima mora. U malim krhkim barkama, svi mi plovimo morem života. Proživjeti život, čvrsto usidreni u nekom portu, nije u duhu evanđelja niti je u duhu našeg krsnog poziva i poslanja.

Prijeći prijeko, izvesti na pučinu, uvijek je aktualan poziv Učitelja i Gospodina. Ukoliko uistinu želimo biti učenici, onda smo pozvani uključiti se, biti aktivni, proći zemljom čineći dobro, nositi bremena jedni drugima, dijeleći međusobno sve radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Ribar koji nikad ne bi zaplovio, već bi se zadovoljio krpanjem mreža u sigurnosti luke, brzo bi propao. Slična sudbina može lako zadesiti i one čija vjera nije ljubavlju djelotvorna.

Umoran i iscrpljen Učitelj je zaspao. Zašto se, u trenucima kad se u prvi mah sve čini mirno, događaju oluje, pitanje je koje ostaje bez odgovora. Bolesti, svađe i sukobi, podjele, rastave, pandemija koju živimo… Najednom, potpuno neočekivano, nastaje žestoka oluja. Dok je bonaca, dok nam sve ide po nekim našim planovima sve je manje-više uredu. Problem nastaje kad se digne vjetar, kad nam na našu životnu lađu navale valovi i počnu je puniti. U tim trenucima i nama se, kao uostalom i dvanaestorici, čini da Bog ne mari što ginemo.

Zaprijeti vjetru i reče moru: Utihni! Umukni! Bogu je i te kako stalo. Vrjedniji smo mu od vrabaca i poljskog cvijeća. Onaj tko nam je izbrojio sve vlasi na glavi i te kako je svjestan svih strahova našeg srca. Ma koliko nam se noć činila tamnom, naše disanje isprepleteno je s Božjim. Bog nas, kako to reče poznati teolog, ne spašava od oluje, već u oluji. Ne štiti nas od boli, već u boli. Ne spašava nas od križa, već po križu. Bili mi toga svjesni ili ne, Bog je uvijek i u svakom trenutku s nama, pa i onda kad mu, udaljujući se od njega okrećemo leđa.

ab