U ono vrijeme: Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” Isus mu reče: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!” On mu odgovori: “Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.” Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: “Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.” On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak. Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: “Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!” Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: “Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.” Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: “Pa tko se onda može spasiti?” Isus upre u njih pogled i reče: “Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!” (Mk 10, 17-27)

Odlomak iz evanđelja dobro opisuje našu svakodnevnicu u kojoj, s jedne strane, tražimo lice i pogled Gospodina, dok u isto vrijeme postavljamo veliki broj zapreka njegovoj ljubavi prema nama.

Primjer ovog mladića, koji nam donosi evanđelist Marko, jasno nam i nedvosmisleno pokazuje, da je istinski odnos s Bogom, nemoguć bez potpunog predanja. Isus, vrlo jasno naglašava, da je nemoguće spasiti se, ukoliko nam u našem životu Bog nije na prvom mjestu. Svatko od nas jako dobro zna koje su to zapreke na našem hodu u vjeri, koje postavljamo Bogu i njegovom milosnom djelovanju. Svi mi jako dobro znamo, što je ono što nas prijeći u našem svakodnevnom hodu za Učiteljem i Gospodinom.

Bog ne želi da se i nama dogodi nešto slično što se dogodilo ovom mladiću. Bog ni u kojem slučaju ne želi da od njega odlazimo žalosni, smrknuta lica, jer je i On žalostan gledajući nas kako od njega odlazimo. No budući da nas stvara slobodne, budući da između Božjeg poziva i nas uvijek stoji dar slobode, Gospodin poštuje slobodu našeg odabira, makar ga ona često puta žalosti.

Ovaj anonimni mladić, na čijem mjestu se vrlo lako možemo svi zamisliti, Učitelju dolazi sav ozaren i radostan, dolazi trčeći. Na ustima mu je pitanje, o kojem i mi sami često razmišljamo: Što mi je činiti da baštinim život vječni? Isusov prvotni odgovor nije ga zadovoljio jer sve odredbe Zakona revno u svom životu vrši. Međutim kad Isus stvar produbljuje, kad mladiću naglašava da je potrebno sve ostaviti, drugim riječima da je potrebno cijelog sebe staviti u službu Bogu, kako bi se baštinio život vječni, mladić koji je došao sav sretan i ozaren, odlazi od Učitelja tužan i smrknut. Obdržavati propise Zakona, potrebno je i pohvalno, ali nedovoljno. Potrebno je cijelog sebe uključiti, potrebno se angažirati, potrebno je u svom životu, svakodnevno i neumorno živjeti Riječ Božju i to onako kako je ona napisana, a ne prilagođavajući je našem komodu ili povijesnom trenutku. Autor poslanice Hebrejima nas na to jasno podsjeća: Živa je riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca (4,12).

Žalost i tjeskoba ovog mladića, žalost je i tjeskoba svakog onog tko nema hrabrosti iskreno slijediti Učitelja i Gospodina. Kako bi se ispravno razumjela Božja Riječ potrebna nam je mudrost srca, jer jedino tad možemo Isusa nasljedovati samo iz ljubavi. Kako bi to i mogli, zavapijmo s autorom Knjige Mudrosti: Zavapih i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htio uspoređivati ni s draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato. Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli (7,7-10).

ab