Isusovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi. (Lk 2, 41-52)

Današnja nedjelja želi nam naglasiti činjenicu da se Bog želio utjeloviti u obitelji. Evanđelja nam pripovijedaju, kako su betlehemski pastiri, nakon što im je anđeo objavio Spasiteljevo rođenje, pohitali te pronašli Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama (Lk 1,16). Prvi svjedoci Isusova rođenja pred sobom imaju sliku obitelji: majka, otac i novorođenče. Promatrajući svetu Obitelj Isusa, Marije i Josipa, često smo u napasti doživljavati ju kao savršenu obitelj, bez muka, poteškoća i problema. Međutim, biblijski izvještaji, nam svjedoče da tomu nije tako. Težak i mukotrpan je bio put iz Nazareta u Betlehem, zatim bijeg u progonstvo u Egipat. Odlomak iz današnjeg evanđelja svjedoči nam o nerazumijevanju koje je svakidašnja pojava u svim našim obiteljima. Često puta roditelji ne razumiju svoju djecu, ali ni djeca roditelje. Djeca svojim postupcima rastužuju roditelje koji se često toliko brinu da ni sami ne znaju što bi s tom svojom djecom. Svih tih poteškoća, tipičnih za obiteljski život, nije bila pošteđena niti Sveta obitelj. Njena životna stvarnost nam je puno bliža, nego što sami to ponekad mislimo. U svojim opisima, evanđelisti, nisu svetu obitelj željeli postaviti kao jedan nedostižni primjer, već su nam željeli jasno posvjedočiti kako i Isus, Marija i Josip, dijelili muke, tegobe, poteškoće, tjeskobe, radosti i nade tolikih obitelji, svih prostora i vremena. Evanđelisti su željeli da nam sveta Obitelj bude posve bliska na našem putu obiteljskog života. Bog je želio postati čovjekom, u obitelji, kako bi nam jasno naglasio vrijednost i potrebu autentične ljubavi muža prema ženi, žene prema mužu, roditelja prema djeci, djece prema roditeljima. Prepoznavanje, prihvaćanje, te izvršavanje Božje volje u vlastitom životu, je ono što motivira i podržava ljubav u obitelji, čemu nam jasno svjedoči primjer Nazaretske obitelji. Sve probleme i poteškoće, koji su u određenim trenucima njihova života, bili uistinu izazovni, Marija i Josip su nadilazili imajući potpuno povjerenje u Boga, uvjereni da je on taj koji u konačnici sve izvodi na dobro, makar oni u određenom trenutku to tako nisu vidjeli. Sveta Nazaretska obitelj želi nas vrlo jasno potaknuti da se u svom svakodnevnom obiteljskom životu, uz sve probleme i nedaće, ipak malo više pouzdajemo u Boga i njegovu ljubav prema nama.

ab