U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: “Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Nato im Isus kaza ovu prispodobu: “Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.” “Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.” “Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'” “Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.” “A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'” (Lk 15, 1-3.11-32)

Onima koji su ga slušali, Učitelj, potrebu za obraćenjem, potrebu za Božjim milosrđem, želi približiti kroz priču o ocu koji je imao dva sina, iako u stvarnosti nije imao ni jednog, jer ni jedan od ove dvojice se nije uistinu osjećao njegovim sinom.

Mlađeg interesira samo nasljedstvo. Nije mu stalo do oca, jer da mu je stalo, onda ga ne bi vrijeđao tražeći nasljedstvo dok je ovaj još živ. Čim mu je otac dao pripadajući dio nasljedstva, što mu nije bio dužan dati, mlađi sin odlazi od kuće. Kako se nije trudio ni znojio oko imetka koji je dobio, brzo ga je spiskao. Ostavši bez ičega, bivajući gladan, odluči se vratiti u očevu kuću. Ne vraća se zbog oca, vraća se, kao što je i otišao, zbog sebe. Vraća se jer je gladan.

Stariji ostaje doduše kod kuće, ali se ne osjeća sinom, nije razvio s ocem odnos koji počiva na sinovskoj ljubavi. Stariji sin oca više doživljava kao gospodara, koji mu nikad nije dao ni jareta da se proveseli sa svojim prijateljima, a sebe očito kao slugu, jer sin ne bi trebao pitati oca da mu da jare. Stariji sin, sluša zapovijedi, ali nikad nije shvatio srce svog oca, niti je osjetio očevu ljubav.

Obojica sinova, svaki na svoj način ostaju zatvoreni za očevu ljubav. Niti razumiju niti shvaćaju oca. Iako su pored njega, kao da nisu s njim. Nešto slično se može dogoditi i događa se i nama. Po sakramentu krštenja postali smo Božjom djecom. Osjećamo li uistinu Boga kao svog Oca? Imamo li prema njemu formalan odnos, koji proizlazi iz određene teorije koju smo naučili ili Boga uistinu, duhom i srcem, cijelim svojim bićem, doživljavamo kao svog Oca.

Ukoliko iz bilo kojih razloga, imamo loš odnos s Ocem, korizma je vrijeme u kojem Otac u svom milosrđu čeka, da dođemo k sebi, da se obratimo, te da napokon shvatimo da smo uistinu sinovi i kćeri u Sinu (usp. Gal 4,6).

ab