U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Čuli ste, rekoh vam: ‘Odlazim i vraćam se k vama.’ Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene. Kazao sam vam to sada, prije negoli se dogodi, da vjerujete kad se dogodi.” (Iv 14,23-29)

U predvečerje svoje muke i smrti, u dvorani posljednje večere, iz koje je Juda upravo izišao, opraštajući se od jedanaestorice učenika, Isus ih sve poziva na ljubav i nasljedovanje kroz čuvanje njegove riječi: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ. Čini to nakon što im je svima, primjerom, konkretno pokazao što znači ljubiti drugog. Ljubiti bližnjeg znači biti spreman, upravo poput Učitelja, pred njega kleknuti, gledati ga odozdo. Ljubiti bližnjeg, kako nas Isus uči, ne znači samo uči u njegovu obuću, što nam savjetuje psihologija, kako bi se što bolje mogli uživjeti u njegovu situaciju. Ljubiti bližnjeg znači biti spreman oprati mu noge, biti spreman služiti mu ponizno, stavljajući pritom sebe i svoje potrebe ne u drugi, već u sto drugi plan.

Ljubav je ovo na koju smo svi mi sakramentom krštenja pozvani. Ljubimo li bližnjeg nasljedujući Učiteljev primjer? Koliko nas je uistinu spremno na ovakvu ljubav? Kako bi odgovorili na ova i slična pitanja, nisu nam potrebne velike ankete, analize i studije. Dovoljno će biti da svatko iskreno pogleda samog sebe, pa će vrlo lako moći odgovoriti na pitanje koliko je spreman služiti bližnjem u poniznoj ljubavi.

U ovoj kratkoj, prvoj rečenici iz evanđeoskog odlomka uočimo još dva vrlo bitna momenta. Isus kaže: ako me tko ljubi. Isus nikog na ništa ne prisiljava. Svatko je slobodan izabrati hoće li ga ljubiti ili pak neće. Svatko je slobodan izabrati hoće li se ili ne krstiti, hoće li ili ne primiti sakramente ispovijedi, pričesti, potvrde, ženidbe. Sakramenti se ne bi trebali primati po nekoj inerciji, iz neke tradicije, vodeći se logikom: evo idu svi pa idem i ja, i tako u tome nema ništa loše. Ako je to ono što nas motivira na primanje sakramenata onda je to uistinu loše. Sakramenti koje primamo trebaju biti vanjski izričaj raspoloženja naše duše, vanjski izričaj naše ljubavi prema Isusu.

Ako smo slobodno, izabrali ljubiti Isusa, onda ćemo čuvati njegovu riječ. On će nam tada biti puno više od navike i običaja. Slušat ćemo pažljivo što nam govori. Njegova riječ će tada uistinu biti svjetiljka našim koracima i svjetlo na stazi našeg života. Ono što nam govori pokušavati ćemo i ostvarivati živeći svakodnevnicu vjerom ljubavlju djelotvornom, postajući iz dana u dan sve više sol zemlje i svijetlo svijeta.

ab