Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: “Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?” No on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo. Dok su išli putom, reče mu netko: “Za tobom ću kamo god ti pošao.” Reče mu Isus: “Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.” Drugomu nekom reče: “Pođi za mnom!” A on će mu: “Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.” Reče mu: “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.” I neki drugi reče: “Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.” Reče mu Isus: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.”  (Lk 9,51-62)

Isus, prenosi nam evanđelist Luka, krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. Odlučnost volje i odlučnost srca je još jedan pojam koji nam jako nedostaje u našem svakodnevnom životu, a na poseban način u hodu putem vjere, nade i ljubavi. Kod nas, u našim životima uvijek je nekako, može i ovako, može i onako. Moliti, možemo, a i ne moramo, ići nedjeljom na svetu misu, možemo, a i ne moramo, živjeti poruku blaženstava, živjeti sedam djela milosrđa duhovnih i tjelesnih, možemo, a i ne moramo. Dobro je ako ih kojim slučajem znamo i nabrojiti.  Živjeti u svojoj svakodnevnici ljubav prema bližnjem i Bogu, možemo, a i ne moramo. Malo bi ovako, malo bi onako, već prema tome kako nam u datom trenutku našeg života najviše  odgovara. Od odlučnosti, pojma kojim bi naš život, kao i svi naši svakodnevni izbori, trebao biti protkan, često puta nema niti “O”.

Daleko od toga da je ovo karakteristika samo nas ljudi današnjice. Vidimo iz Lukina teksta kako na isti način reagira i većina Isusovih suvremenika. Netko mu samouvjereno, onako kako mi to volimo, pun sebe, kaže: Za tobom ću kamo god ti pošao. Ali kad mu Učitelj malo bolje protumači što znači biti njegov učenik, koliko je zahtjevno biti kršćanin, e onda je druga priča, onda ovaj naš pomalo bahati prijatelj i nema neke odlučnosti za nasljedovanje Krista. Ili ova druga dvojica, za tobom ću Učitelju, nema problema, ali… ali… Uvijek je u našem životu neki ali, uvijek nam je toliko toga važnije od Boga. Odlučnost, riječ koju smo zaboravili, riječ koja spada u onu skupinu riječi koje polako, ali sigurno isključujemo iz javnog govora, ono je što nam nedostaje u svim aspektima našeg života, a na poseban način na našem hodu u vjeri.

Samo odlučnošću volje i srca možemo izgrađivati zajednicu krštenika. Samo odlučnošću volje i srca možemo biti graditelji zajedništva u ljubavi. Učitelj je, kao i inače, kristalno jasan, sve ostalo je na nama.

ab