U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: “Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove.Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću.” “Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada, koja nam se nogu uhvatila, stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.” Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: “Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!” A on im reče: “Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi. Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.” (Lk 10, 1-12.17-20)

Idite! Šaljem vas! U ovim Učiteljevim riječima sadržan je poziv biti Kristov učenik, biti kršćanin. Ne odnosi se ovaj poziv samo na dvanaestoricu, odnosno na sedamdesetdvojicu, odnosi se na sve nas. Svi mi, bez iznimke, po sakramentu krštenja smo pozvani i poslani od Isusa, kako bi ga drugima donosili. Poslani smo bez kese, torbe ili obuće. Drugim riječima poslani smo samo snagom onog koji nas šalje, poslani drugima prenijeti poruku koja nije naša. Poruku koju smo, u isto vrijeme, mi sami pozvani prihvatiti i svojim životom svjedočiti. Pozvani smo i poslani besplatno davati, ono što smo besplatno primili.

Poslani smo, i to je jako interesantno za primjetiti, po dvoje. Navještaj Radosne vijesti o Isusu Kristu, nije zadaća pojedinca, već sinodalno, zajedničko nastojanje, zajednički trud i napor. Usmjereni smo jedni na druge, pozvani svakodnevno ulagati trud i napor izgrađujući zajednicu krštenika. Žetva je velika, a radnika malo. Ovu Isusovu rečenicu smo sveli na razna tumačenja o pomanjkanju duhovnih zvanja. Istina je da uvijek, više ili manje, nedostaje onih koji su spremni i voljni nasljedovati Učitelja i Gospodina u svećeništvu ili redovništvu, ali osim ove dimenzije poziv je ovo koji je puno dublji. Malo je onih, očito ih je uvijek i bilo malo, koji su spremni bezrezervno, bez ikakve računice, staviti sebe u službu drugome, staviti sebe u službu zajednice. Malo je onih koji su istinski spremni izgrađivati zajedništvu u ljubavi. Malo je onih koji su istinski spremni s drugim dijeliti sve radosti i nade, žalosti i tjeskobe, vidjeti uvijek dobro u drugom, ma koliko to na trenutke bilo teško. Malo je onih koji su svjesni poziva i poslanja koje su primili sakramentom krštenja.

Imajući sve ovo pred očima, Isus nas poziva na ustrajnu molitvu. Ne samo za nova duhovna zvanja. Pozvani smo u prvom redu moliti za vlastito obraćenje, pozvani smo moliti da nam Otac otvori pameti i srca kako bi spoznali osobni krsni poziv i poslanje, kako bi shvatili da smo, upravo mi, pozvani, zajedno s drugim naviještati Krista. Molimo ustrajno, gospodara žetve, kako bi napokon shvatili da samo zajedno, pogleda čvrsto usmjerena prema križu Gospodina našeg Isusa Krista, možemo izgrađivati zajednicu krštenika. (ab)