U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo. Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti. »Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima! A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.« Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan koji mu se ne nada i u čas koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima. I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.« (Lk 12, 32-48)

Nije dovoljno samo reći vjerujem, primio sam sakramente, pripadam zajednici Crkve, ako se u isto vrijeme u našem životu, u konkretnim djelima koja radimo, u izborima koje u životu donosimo to ne vidi. Učitelj nas vrlo jasno upozorava: Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Možda je ova slika nakon 2000 godina izgubila na jasnoći. Da bi ju razumjeli trebamo znati da su u prvom stoljeću, što jasno možemo vidjeti na filmu, ljudi hodali u haljinama. Što je haljina bila duža, to je značilo da pojedinac ima veći status u društvu. Haljine slugu su bile kratke, ali su ih oni još skraćivali i vezivali oko bokova kako bi se mogli što brže kretati. Zapamtimo i to da sluge nisu imale radno vrijeme već su 24 sata bili na raspolaganju gospodarima. Iako je, nama danas, ova slika možda nerazumljiva, poruka je i više nego jasna. Svoje opredjeljenje za Krista trebamo živjeti, opasanih bokova, odnosno zavrnutih rukava. Drugim riječima naša vjera se treba očitovati u konkretnim djelima. I to ne bilo kakvim djelima, već djelima koja su nadahnuta ljubavlju prema Bogu i bratu čovjeku. Svoje opredjeljenje za Krista ne možemo živjeti pola sata, 45 min ili sat vremena, koliko eventualno tjedno provedemo u crkvi na misi. Svoj krsni poziv i poslanje trebamo živjeti 24 sata dnevno cijeli život. Svi oni koje na svom životnom putu susrećemo, iz našeg stava, našeg govora, našeg ponašanja, trebaju vidjeti da smo upravo mi oni koji Kristu i u Krista vjeruju.

Božja riječ nas ne želi plašiti, već nas želi, vrlo jasno opomenuti što će nam se dogoditi ukoliko svoju vjeru ne živimo djelotvornom ljubavlju prema Bogu i bližnjem. Ne bi uopće bilo loše, da napokon iznenadimo same sebe, te povjerujemo u Boga, koji nas u svom milosrđu i ljubavi želi svakodnevno pohoditi, koji nas, premda svjestan da to ne može bez nas, želi spasiti. Vrijeme je da napokon povjerujemo u Boga, koji čini se puno više vjeruje u nas, nego mi njemu i u njega.

ab