U ono vrijeme: Podrugivali se Isusu glavari s narodom: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!” Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: “Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!” A bijaše i natpis ponad njega: “Ovo je kralj židovski.” Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: “Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!” A drugi ovoga prekoravaše: “Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.” Onda reče: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” A on će mu: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!” (Lk 23,35-43)

Isusu koji visi na drvu križa se svi izruguju. Narodne i vjerske vođe, rimski vojnici, razbojnik koji prolazi kroz istu muku, bol i patnju. Međutim, nakon iskustva odbačenosti od svih, Sin Božji čuje glas koji staje uz njega, glas koji ga želi obraniti od svih poruga i izrugivanja. Pomalo začuđujuće i iznenađujuće glas je to koji dolazi od onog drugog razbojnika. Slušajući izrugivanja i poruge svih, pa i svog druga u zločinu, i on ima nešto za reći: „Mi po pravdi primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini“. Ovaj razbojnik shvaća kako Gospodinu nije mjesto s njima. On „vidi što oko ne vidje, čuje što uho ne ču, osjeća što u srce čovječje ne uđe, naslućujući da je upravo to ono što Bog pripravi onima koji ga ljube“. Iz dubine njegova srca izvire mudrost do koje se dolazi samo na drvu križa. U osobi raspetoj uz sebe vidi i prepoznaje Kralja: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“. Ne traži puno, samo da ne bude zaboravljen. S punim povjerenjem i pouzdanjem se obraća Isusu, siguran da njegovo kraljevstvo postoji, moleći da se i za njega nađe neki maleni kutak. Tek sad Gospodin, u trenutku kad sućut, milosrđe i praštanje mogu doći do izražaja, progovara: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“. (ab)