U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: “Kao u dane Noine, tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije – tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. Dvojica će tada biti u polju: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti u mlinu: jedna će se uzeti, druga ostaviti.” “Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.” (Mt 24,37-44)

Legenda kaže kako je neka siromašna žena, noseći u zagrljaju svoje dijete, šetajući šumom došla do neke pećine. Začula je neki tajanstveni glas: „Uđi i uzmi sve ono što želiš, ali nemoj zaboraviti ono što ti je najvažnije. Vodi računa o tome da kad izađeš iz ove pećine, ona će se zatvoriti i ti više nikad nećeš moći u nju ući. Uđi samo i ne zaboravi ono što ti je najvažnije“. Potaknuta znatiželjom, žena uđe. Ostala je zatečena blještavilom dragulja i dijamanata, sjajem zlatnika i svakog drugog bogatstva. Mislila je, napokon ću riješiti sve svoje probleme. Spustila je dijete iz naručaja i počela prikupljati što je više moga od tog silnog bogatstva. Začuo se glas: „Još osam minuta“. Žena je neumorno prikupljala. „Još četiri minute, tri, dvije, još minuta“. Noseći svo to silno blago u naručaju žena je potrčala kako bi na vrijeme izišla iz pećine koja se odmah u istom trenu zatvorila. Tek tad je primijetila da je u borbi za jedan euro više, zaboravila ono najvažnije, da je zaboravila dijete do kojeg više nije mogla.

Vrijeme došašća koje živimo, želi nas potaknuti da vodimo računa o onom što je najvažnije u našem životu. Bilo bi uistinu žalosno ako bi se poput ove žene dali zavesti blještavilom i sjajem kojim smo u ovoj „našoj pećini“ svakodnevno okruženi. Lako se može dogoditi da od velikog sjaja ne vidimo ono što je u našem životu najvrjednije i najvažnije. „Hodimo u Gospodnjoj svjetlosti, odložimo djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti“. Samo ovako proživljeno došašće ima smisla, sve ostalo će biti gubitak vremena. „Vrijeme je da se oda sna prenemo“, vrijeme je da došašće shvatimo kao prigodu za promjenu u našem životu, kao prigodu da Bogu damo ono mjesto koje mu uistinu i pripada. Vratimo Boga s rubova u središte našeg života. Nemojmo sebi dozvoliti da nam ovo bude samo još jedno došašće u nizu, koje u našim životima ništa bitno neće promijeniti. Iznenadimo napokon same sebe i dajmo Bogu šansu.  (ab)