U ono vrijeme: dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: “Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?” Ali mu Isus odgovori: “Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!” Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!” (Mt 3,13-17)

Ništa od onoga što je Ivan očekivao i što je govorio narodu nije se dogodilo. Nema ni sjekire, ni ognja, ni vijače (usp. Mt 3,10-12). U miru i tišini. Jednostavno, skromno i ponizno, zajedno sa svima ostalima koji su se tog dana zatekli na rijeci Jordanu, ne gurajući se, ne tražeći neke privilegije, strpljivo čekajući na svoj red, Isus, oči u oči, licem u lice, susreće Ivana koji se očito našao u neprilici. Očekivao je puno bučniji i dinamičniji dolazak Mesije, međutim ništa se od njegovih očekivanja nije ispunilo. Susrevši se oči u oči s Učiteljem, shvatio je da je pogriješio. Mesija nije onaj koji viče, galami, buči, sječe, lomi, pali. On je blag i milostiv. Ne lomi napuknute trske, ne gasi stijenja što tek tinja. Ivan u tren oka mijenja svoju sliku o Mesiji, te ga, napokon ispravno shvativši svoj poziv i poslanje, uranjajući u Jordan krsti, na isti način kako je krstio sve ostale koji su mu dolazili. Ivan na ovaj način omogućuje Bogu da djeluje, omogućuje mu da svima objavi svoju slavu, da svima objavi svog ljubljenog Sina.

Po sakramentu svetog krštenja, postali smo ljubljena djeca Božja. Krsnom pozivu i poslanju koje smo primili najbolje ćemo odgovoriti ukoliko jednostavno, skromno i ponizno, svakodnevno i neumorno, u vjeri, nadi i ljubavi, izgrađujemo sebe i zajednicu u kojoj živimo.  (ab)