U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: »Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!« (Mt 5, 1-12a)

Netko bi se s pravom mogao upitati: Zar je stvarno moguće da je Isus ovako čudno, možda čak i ludo propovijedao? Zar zaista Gospodine blaženim proglašavaš onoga koji pati, koji je siromašan, koji je gladan? Ne. Nitko nije blažen zbog toga što je gladan ili uplakan ili progonjen. Blažen je zbog toga, jer iako je u takvom stanju, ne gubi vjeru i pouzdanje u Boga.

Učitelj, dobro bi bilo to uočiti, ne hvali stanje u kojem se netko nalazi, hvali onog koji usprkos svemu što ga u životu zadesi ne gubi vjeru i pouzdanje u Boga. Hvali onoga koji unatoč svim bolima i tegobama, iskušenjima i razočaranjima koje svakodnevni život sa sobom donosi, ostaje vjeran do kraja. Svih osam blaženstava mogu se sažeti u jedno jedino: blago onima koji vjeruju. Vjera je središte svakog blaženstva, vjera u Boga i vjera Bogu trebala bi biti i središte života svakog od nas koji se iz dana u dan mučimo, sa sobom i drugima, hodeći putem radosti ljubavi. (ab)