U ono vrijeme: Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: “Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.” Čuvši to, Isus reče: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.” A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: “Pođimo opet u Judeju!” Kažu mu učenici: “Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?” Odgovori Isus: “Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu.” To reče, a onda im dometnu: “Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.” Rekoše mu nato učenici: “Gospodine, ako spava, ozdravit će.” No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: “Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!” Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.” Kaza joj Isus: “Uskrsnut će brat tvoj!” A Marta mu odgovori: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.” Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?” Odgovori mu: “Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!” Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: “Učitelj je ovdje i zove te.” A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: “Kamo ste ga položili?” Odgovoriše mu: “Gospodine, dođi i pogledaj!” I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: “Gle, kako ga je ljubio!” A neki između njih rekoše: “Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?”  Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: “Odvalite kamen!” Kaže mu pokojnikova sestra Marta: “Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.” Kaže joj Isus: “Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?” Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: “Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.” Rekavši to povika iza glasa: “Lazare, izlazi!” I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: “Odriješite ga i pustite neka ide!”  Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. (Iv 11,1-45)

 

U opisu čuda Lazarova oživljavanja, u oči upada interesantan detalj. To je sućut koju Isus pokazuje prema smrti prijatelja Lazara i dubokoj boli njegovih sestara Marte i Marije. Isus je, kako nam to evanđelist i opisuje, bio potresen, u duhu uzbuđen, te je u konačnici i zaplakao.

Isusovo srce je uvijek osjetljivo za našu tugu, osobito onda kad nam se čini da smo od Boga ostavljeni i zaboravljeni. Čuvši za Lazarovu bolest, Isus ne žuri k njemu i njegovim sestrama, već ostaje čitava dva dana u mjestu u kojem je boravio. Kad je napokon došao u Betaniju, Marta i Marija, koje su se osjećale u teškom trenutku svog života od Boga ostavljene i napuštene, nisu skrivale svoju tugu i razočaranje: Gospodine da si bio ovdje brat moj ne bi umro.

Poput Marte i Marije, i mi se toliko puta tužimo, toliko puta Bogu prigovaramo, osjećajući se samima i napuštenima u trenucima patnje i boli koju proživljavamo. Zauzeti prigovaranjem i optuživanjem Boga, uopće ne primjećujemo, kako je upravo u tim najtežim trenucima našeg života, Bog s nama, nosi nas na svojim rukama i u svom srcu. Ključno pitanje cijelog našeg života glasi: Vjeruješ li ovo? (ab)