Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: “Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.” Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. (Iv 20,1-9)

„Vidje i povjerova“. Jeli bio dovoljan prazni grob da se razriješe sve nedoumice? Vjerujem da nije bilo tako jednostavno. Razum ne shvaća, ali ljubav pomaže srcu da se otvori i da vidi. Upravo intuicija ljubavi pomaže Ivanu da se otvori, da vidi i da povjeruje prije svih drugih. Uskrsna radost sazrijeva samo na tlu ljubavi, prijateljske ljubavi, koju ništa i nitko ne može slomiti. Jeli to moguće? Sve je moguće onom koji vjeruje i ljubi. (ab)