U ono vrijeme: reče Isus svojim učenicima: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je. Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.” (Iv 14,15-21)

Ljubav na koju nas poziva Učitelj, ne izražava se zavodljivim i sladunjavim riječima, kojih nam na forumima današnjice ne manjka ili možda dobrim, premda u isto vrijeme neizvedivim i neostvarivim, željama. Zauzeta i angažirana ljubav (caritas) kojom smo svi mi, bez iznimke, pozvani izgrađivati zajednicu krštenika, izražava se jedino i samo konkretnim djelima.

Isusu je jasno da od svojih učenika puno traži, da pred njih postavlja težak zadatak. Zbog toga im odmah obećava drugog Branitelja, Duha Istine, Duha Svetog, koji će ih, ukoliko mu to dopuste, svojom milošću „nositi“ u ostvarenju njihova poziva i poslanja. Premda je, Duh Sveti darovan i svima nama, osobito u sakramentima krštenja i potvrde, ponekad prevladava dojam, kao da u življenju svakodnevnice, ove darovane milosti nismo dovoljno svjesni. Osjetiti ljubav Božju koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je darovan, prvi je korak na putu radosti Ljubavi kojim smo pozvani ići. (ab)