Kad bi uvečer onoga dana, prvoga u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: “Mir vama!” To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: “Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” (Iv 20,19-23)

„Dođe Isus, stane u sredinu“. Mogao je doći i stati uz Majku, ili negdje blizu Petra da ga malo prekori zbog njegova ponašanja tih dana, mogao je stati uz nekog drugog učenika ili učenicu, da ih zagrli i ohrabri, međutim nije. Staje u sredinu. Staje na jednaku udaljenost od svih, darujući utjehu svog mira, svima jednako i u istoj mjeri. Šaljući ih sve na isti i potpuno jednak način da budu širitelji njegova milosrđa, praštanja i ljubavi. Primijetimo kako nema onih koji su bliže oltaru, nema onih koji su lijevo ili desno, nema onih koji su same sebe postavili u središte, a druge potisnuli negdje na rubove. Sve ove podjele uveli smo mi sami tijekom stoljeća, prekrajajući sliku Boga, pa onda samim time i sliku Crkve na svoju sliku i priliku.

Međutim u početku nije bilo tako i o tome smo upravo na blagdan Duhova, sjećajući se onog jutra kad je ustanovljena zajednica Crkve, pozvani promišljati. U početku je „u mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bilo jedno srce i jedna duša“. Zajednica, svaki pojedinac u njoj, premda je imao, kako nam to apostol Pavao svjedoči, različite darove i službe, bio je duboko svjestan da je u sredini, u središtu, sam uskrsli Gospodin.

Proslava svetkovine Duhova, nije samo godišnji spomen nekog čudnog događaja koji se prije 2000 godina dogodio u nekom kućerku na periferiji rimskog carstva. Proslava svetkovine Duhova trebala bi nas jasno podsjetit kako nas Bog, sve bez iznimke, poziva i šalje da budemo radosni svjedoci vjere, nade i ljubavi. Sakramentima krštenja i potvrde, pozvani smo i poslani, svima navijestiti radosnu vijest o Bogu koji je ljubav, ne prekrajajući pritom Boga na neku vlastitu sliku i priliku, već objavljujući ga drugima na potpuno isti i jednak način, kako se on nama objavio u Kristu Isusu našem Gospodinu. (ab)