U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko ljubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.”  (Mk 10,37-42)

Tko je uopće dostojan Boga i njegove ljubavi? Bog sam je ljubav. Drugim riječima, Božja ljubav je apsolutna. Ničim nije uvjetovana niti ograničena. Takva ljubav se ne zaslužuje. Koliko puta izgovorimo, možda i više puta u danu, rečenice tipa: nisi zaslužio/la moju ljubav, ničim nisi zaslužio/la sve žrtve koje podnosim zbog tebe. Kad ste ćuli Boga da nešto slično izgovara? Ljubav kojom nas Bog ljubi ne da se zaslužiti. Nema kriterija po kojima bi bili manje ili više dostojni njegove ljubavi prema nama. Božja ljubav se prihvaća, te se u njoj i po njoj žive sve druge ljubavi.

Prihvatiti božju ljubav znači uzeti križ, znači izgubiti život. Ne misli se ovdje nužno doslovno na mučeništvo. Kao što npr. u ekonomskoj znanosti učimo da uloženi profit stvara novi profit, tako se i život iz dana u dan gubi, ako ga brižno i pažljivo ulažemo u ljubav prema svima, izgrađujući međuljudske odnose koji se temelje na istini i pravdi. Mjera u kojoj se život gubi, mjera je ljubavi kojom ljubimo. Zato suprotno logici ekonomije, ili ako hoćete našoj ljudskoj logici, kod Boga dobiva onaj koji gubi. Dobiva onaj koji sebe, svoje talente, svoje vrijeme, pa i svoja materijalna dobra, malo po malo, iz dana u dan, živeći radosti ljubavi, dijeli drugima. (ab)