U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!” Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: “Udovolji joj jer viče za nama.” On odgovori: “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.” Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: “Gospodine, pomozi mi!” On odgovori: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” A ona će: “Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!” Tada joj Isus reče: “O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.” I ozdravi joj kći toga časa. (Mt 15,21-28)

Bilo bi uistinu osvježavajući za naš duhovni život kad bi, upravo poput ove žene Kanaanke, svi mi naučili kako i na koji način obraćati se Učitelju, prepuštajući sebe u njegove ruke. Često smo, kao uostalom ova žena i njena kći, potrebni razumijevanja i ozdravljenja, kako bi u svom srcu uvijek iznova mogli pronalaziti onu jednostavnu vjeru i pouzdanje, koji naše biće otvaraju uvijek novom doživljaju Boga, njegove ljubavi i milosrđa, koje smo onda živeći kao radosni svjedoci vjere nade i ljubavi, pozvani i poslani svima životom svjedočiti i riječima prenositi. (ab)